Igrao je za Dinamo i Hajduk, jedini je nogometaš kojeg u isto vrijeme nisu voljeli ni Torcida ni BBB-ovci, a zbog ‘izdaje’ prijetili su mu i smrću. Kada bi se organizirao kviz i kada bismo svemu ovome dodali da je godinama bio i reprezentativac Bosne i Hercegovine, da li biste pogodili o kome se radi? Govorimo o Mirku Hrgoviću.

Hrgović je rođeni Sinjanin. Za Zmajeve je igrao godinama, bez da je pritom imao ikakve veze sa našom zemljom, a zbog požrtvovanosti koju je pokazao u bh. dresu imao je poseban status i među navijačima. Nakon završetka nogometne karijere Hrgović živi mirnim i povučenim životom u Splitu sa suprugom Lanom i dvije kćerke – Miom i Ivom. Zbog svega toga godinama je izbjegavao i da daje intervjue.

Tu medijsku šutnju Hrgović je prekinuo razgovorom za Reprezentacija.ba u kojem se prisjetio karijere, perioda kada su mu prijetili smrću, a otkrio je i kako je kao Hrvat uopće zaigrao za Bosnu i Hercegovinu za koju je ubilježio 30-tak nastupa.

“Iako je prošlo nekoliko godina otkako sam završio karijeru, bez nogomet ne mogu. Evo, baš maloprije sam gledao utakmicu između Zrinjskog i Širokog Brijega, sada ću gledati malo Osijek… U tome sam maksimalno. Zato sam i ušao u trenerske vode. Prvo sam sa Goranom Sablićem radio u Širokom Brijegu s kojim smo osvojili nacionalni Kup, a potom smo prvenstvo osvojili sa moldavskim Sheriffom. Sviđa mi se taj posao, za sada dobro ide”, priča Hrgović koji je, priznaje, drugačije zamišljao posao trenera.

“Kad si nogometaš ne možeš ni zamisliti koliko je to složen i kompleksan posao. Nije ni približno isto. Dragi, ti kada si igrač misliš samo o sebi, kako ćeš odigrati dobru utakmicu, dok kao trener moraš misliti doslovno o svemu. Zbog toga je malo interesantnije i izazovnije.”

Mrzio sam nogomet

Hajduk, Dinamo, Posušje, Wolfsburg, Gamba Osaka, JEF United, Široki Brijeg, Greuther Furth, AO Kavala… Gdje je bilo najljepše?

“A šta znam, svugdje je bilo lijepo na neki način. Naročito u Hajduku, doma si, igraš za veliki klub…, ali imam lijepa sjećanja i na Široki Brijeg koji zbog svega danas nazivam svojim klubom. Tu je bio početak moje trenerske i na neki način igračke karijere, jer sam se igrama na Pecari izborio kasnije za transfer u Wolfsburg poslije kojeg su svi ostali koraci bili puno lakši. Nije bilo lako otići iz jedne Premijer lige u takvu sredinu, živio sam san svakog igrača, ali sve je bilo drugačije. Intenzitet treninga, utakmica… Trebalo je vremena da se snađe.”

Kakvu smo tad Premijer ligu imali? Vratite film unatrag.

“Svako hvali svoje vrijeme. Ja pamtim Premijer ligu koja je brojala 20 klubova, u kojoj su infrastruktura i suđenje bili kriminalni, ali bilo je dosta dobrih nogometaša. Svaki klub je imao jednog majstora koji je prošao ‘ex-yu’ školu. Kasnije sam imao priliku da se vratim tu kao trener i primjetno je da je sve danas na jednoj višoj razini.”

Vašu karijeru je obilježio i transfer u Dinamo. Bili ste ‘Hajdučko srce’, neko koga su navijači obožavali…

“Bilo je to podiglo dosta prašine. Sa sportske strane došao sam u top klub, sa sjajnim igračima, ali za Torcidu sam postao izdajnik. Danas bih vjerojatno drugačije postupio ili bih možda izbrojao najprije do deset prije nego što bi pala odluka. Tad su počele moje najveće muke. Mrzio sam nogomet, igrati utakmice više nije bio gušt, sve okolo mene je bilo toliko negativno. Molio sam Boga da ne igram. Zamislite, idete na treninge uz pratnju policije, slušate silne uvrede, pa onda morate gledati u koji kafić smijete popiti kavu a u koju ne. Ne bih to nikome poželio.”

Kakva je danas situacija, imate li mir u Splitu?

“Teško će navijači ikad preći preko toga, ja to razumijem, ali nije više kao što je bilo. Izblijedilo je malo.”

Dobro, a jeste li kada imali neugodnosti što ste igrali za Bosnu i Hercegovinu?

“U Hrvatskoj nikada. Bilo je jedino kada se potpisivalo ono famozno pismo oko bojkota, mada i ne sjećam se toga najbolje. Znam samo da mi je neko na aerodromu prišao i rekao: ‘Što si ti došao, ako su već ostali odbili igrati?’ Iako sam Hrvat i Sinjanin, onaj čisti, pravi, davao sam sve od sebe u dresu Bosne i Hercegovine i na taj period gledam s posebnim uspomenama. Uostalom, treba biti pošten i reći da je meni reprezentacija mnogo pomogla da napravim ono što jesam.”

Posebni bosanski humor

Kako je uopće došlo do toga da dobijete poziv?

“Bilo je to vrijeme smjene generacija, došli su mlađi poput Berberovića, Grujića, Blatnjaka, Bajramovića… Nakon dobrih igara u Širokom Brijegu našao sam se sa tadašnjim direktorom reprezentacije Ahmetom Pašalićem i Bakom Sliškovićem koji su mi predstavili svoje planove. Obitelj je pozitivno reagirala na to, kao i prvi čovjek Širokog Brijega Mijo Jelić kojeg sam također pitao šta misli o tome. Iz prve mi je rekao: ‘Mirko, igraj za reprezentaciju’”.

Zabili ste dva gola u 29 nastupa za državni tim.

“To je bio jedan od najljepših perioda u mojoj karijeri. Šteta je što se nismo plasirali na veliko natjecanje, pogotovo kada pogledam veličine s kojima sam dijelio svlačionicu, počevši od Barbareza, Salihamidžića, Konjića, Bolića, Baljića… Sve su to bili vrhunski igrači, ljudi, učitelji. Doduše, nije se u to vrijeme bilo lako plasirati. Obično smo bili četvrti-peti nositelji u grupi, imali smo nesreću da uvijek dobijamo teške protivnike kao Španjolska, Belgija, Danska…”

Bilo je sigurno i anegdota za pamćenje.

“Svako okupljanje i putovanje je nosilo neku anegdotu, mada dosta toga i nije za priču (smijeh). Taj bosanski humor je poseban. Ne znam ima li toga kod ovih današnjih generacija koje su posvećene Instagramu i Facebooku, ali tada je stvarno bilo dogodovština. Ko je bio najveći ‘showman’? Cimer mi je bio Džemal Berberović, on je imao uvijek neke svoje finte i fazone.”

Ćiro posebna priča

Bili ste dio i generacije koju je vodio Miroslav Blažević. Bilo je to vrijeme euforije koja će se teško ponoviti.

“A Ćiro je posebna priča. Vrhunski trener, pokazuju to i rezultati koje je napravio, ali on kao da ima neku čaroliju s kojom opija ljude. Velemajstor je motivacije i nevjerojatno inteligentna osoba. Osobno sam ga gledao dok daje intervjue novinarima iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Samo je šaltao, s jednim koristi hrvatske riječi, s drugim govori skoro pa ekavicom, a sa trećim je bilo: ‘Đes bolan’. Šteta što takvih trenera gotovo i nema više.”

Jedna od vaših utakmica za reprezentaciju bila je protiv Hrvatske. Kako ste se osjećali tad?

“To je život, nikada ne možete predvidjeti što će vam donijeti. Bilo je nekih priča da preskočim tu utakmicu, ali osobno sam želio da igram, jer sve ostalo ne bi bilo baš najpoštenije. Prije toga sam već pet-šest godina bio reprezentativac. Ipak, u toj utakmici na kraju i nisam baš briljirao. Ili sam podlegao pritisku ili je Srna bio baš puno dominantniji.”

Nogometaši vole kuće, vile, jahte, avione… Vi ste dio bogatstva izdvojili na – konje.

“Sinj je grad Alke, tamo su konjički sportovi jako popularni, a u njima je od svoje 12. godine moj brat. Državni je prvak u preponskom jahanju. Tu ljubav prema divnim stvorenjima je prenio i na mene, pa sam taj jedan period ulagao u konje, ali nemam ih više. Brat je i dalje zaluđen s tim. Natječe se na jakim turnirima po Belgiji, Sloveniji”, kaže Hrgović na samom kraju razgovora.

Reprezentacija.ba