Koliko sam puta ovu rečenicu čula „šuti i trpi“. Šuti, šuti i šuti.

Koliko li samo prešutanih događaja u životu smo mi okusili, sve tamo zbog nekoga ili nečega, pritom nitko ne razmišljajući kako smo mi ljudi kao spužve koji sve upijamo, pa tako i ovu negativnu energiju koja se nagomilava u našem negdje podsvjesnom. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.

I onda dodje na naplatu račun jer nema više prostora za ova smeća negativni osjećaja, bijesa, nepravde, trpnje, šutnje i tko nastrada „MI“.

Nastradamo „MI“ bića koja smo samo htjeli reći svoje mišljenje, ukazati na nepravdu, tražiti drugo mišljenje, i tako dalje.

MI koji stavljamo sve pod tepih jer ne daj Bože kada dođe rodbina ili susjedi, da nešto ti padne na pamet pa kažeš. Pa znaš li ti koja je to sramota, iskuliraj se. Šuti.

MI koji sa grčem i jutarnjim pogledom u ogledalo sami sa sobom kažemo izdrži još jedan dan na poslu, i tako je danas kriza gdje ćeš naći novi posao, nemaš vezu tko će te zaposliti, nemaš keša da pod stolom daš kuvertu za radno mjesto u uhljebnim institucijama. Ma koga je briga što si pješačila i pješačila do škole bez školskog busa, ustajući se pred zoru ponavljati gradivo, bez ikakve štele ili veze završila školu. Ma koga je briga. Šuti.

MI koji sa posla prolazeći vidimo starca kako kopa po kanti za smeće jer je prvi daleko. U ruci držeći sendvić na posla ostavljen od današnjeg ručka sa posla, dajemo ga penzioneru da preživi barem jedan dan. Kome možeš reći, pružajući mu sendvić one njegove drhtave, isprljane ruke ti se zahvaljuje, a tebi u grlu stalo ne možeš progutati. Kidaš se od bola, kome reći? Šuti.

MI koji smo dobili pozivnicu da idemo na otvaranje pučke kuhinje. Čuj dobiti pozivnicu za otvaranje pučke kuhinje, gdje će elita u odijelima presjeći vrpcu ,a iza njih gomila parazita gromadnim pljeskom zapljeskati jer smo napredni. Ne možete to gledati, kolegica vas upozorava nogama dajući do znanja šuti i gledaj. Gledaj ovu bruku, gledaj ovaj čemer i jad. Pola sata elita se okupila napravili koji selfie, i u limuzinu. Ti gledaš iz kutka pa hoće li barem netko ostati da pojede taj jedan ručak sa ovom staricom koja stoji pokraj mene, čekajući kada će staviti nešto u gladni stomak. Nestalo ti riječi kome ćeš reći? Šuti.

MI koji zovemo majstora da popravi u kući veš mašinu. Jer i ona je danas kupljena sa određenim rokom trajanja. Nemaš para da kupiš novu. Zoveš majstora, on laže li laže, iz dana u dan nikako doći, i kada se napokon pojavio, ono u tebi gori vatra da mi sprašiš sve u lice, a on bi prvo kavu, pa rakijicu pa tračao, pa ispitivao, pa nakon tri sata se sjetio zašto je došao. Šuti, kako će ti napraviti. I onda kaže ovo će te skupo koštati najbolje ti je da kupiš novu. Šuti.

MI koji svako večer čujemo u stanu iznad svađu, razbijanje. Ujutro vidimo susjedu sa naočalama prekrila modrice od pijanog muža koji iz dana u dan dovlači se iz kafane mlateći rukama ženu pred djecom. Čujemo vriske, glasove, plač. I kao savjestan građanin prijaviš policiji, i sutra kao da se ništa nije desilo. Supruga negira, kaže da ona ima muža na kojemu mnogi mogu zavidjeti, da su to samo djeca gledala pojačano televiziju pa se buka čula do sudjedni stanova. I kome ćeš reći? Šuti.

Mi koji jedva dočekamo vikend da odemo u prirodu na izlet, ili planinariti. Samo da se sklonimo od tragova asfalta, ljudi, buke. Naći ćemo neko mirno mjesto uz potočić ,uz prelijepu prirodu dušu napuniti energijom. Jako ushićeni ugladamo neki potočić uz malu livadu, trčeći prema njemu odjednom samo nastaje muk. U potočiću od smeća i kostiju od umrlih istrulih životinja, se širi toliko smrad da ne možeš ni pojmiti da je to ti pred očima. I kome ćeš reći? Šuti.

MI koji smo uspaničeni poziv susjeda uskočili u auto u pola noći jer susjed ima neizdržive bolove u predjelu pluća i srca. Panično vozeći da što prije stigenomo do doma zdravlja, ono piše pozvonite. Upireš prstom bezbroj puta, jer je susjedu jako loše bojim se da ne umre, ono silazi dežurna sestra derući se niz stepeništa „šta je šta zvoniš probudit ćeš doktora“. Bože mili, ne čujem što ova priča, oči su samo uprte u susjeda koji trpi neizdržive bolove, ne može izići iz auta. Objašnjavamo kakvo je stanje i ona kaže „pričekajte dok se doktor probudi“. U tebi kipi, šećeš gore dolje, čekaš, zoveš, moliš Boga da ne umre. Jedva susjed preživio, doktor se napokon probudio. Kome ćeš reći. Šuti.

MI koji gledamo svoje pse kako umiru u neizdrživim mukama, jer su pojeli bačeni komad mesa na kojemu je bio otrov, te ubaćen u vaše dvorište. Jedan pas je jako loše, drugi malo bolje. Vozeći tristo na sat, vidiš u retrovizoru kako se pate povraćajući po sjedalima i cvileći umiru od bolova. Sati i sati u veterinara, moleći Boga da ih spasi. Ali, jedan je preživio drugi nažalost izgubio bitku. Vratiš se kući, odeš na policiju prijaviš, moraš ih tjerati da iziđu na teren, da odrade svoj posao da utvrde tko je otrov bacio. Kome ćeš reći? Šuti.

MI koji svaki dan prolazeći pored puta vidimo piše na velikim bilborderima razna obećanja predizbornih kandidata koji svojim zmajevim očima, prosiplju ljudima priče kako će biti dobro ovdje na svojem ognjištu, jer oni će uraditi sve da dobijemo radna mjesta, bolju socijalnu zaštitu, bolje porodiljne naknade, veće iznose mirovina i tako dalje. I onda se čovjek zapita par dana pred izbore pa glasat ću on je „naš“. A vraćajući se kući s izbornog mjesta supruga mu kaže bliži se kraj mjeseca nemamo dovoljno hrane, djeci što dati za džeparca, kako ocu i majci kupiti pelene, a za koji dan će doći zbog opomena za struju da nam isključe. Kome ćeš reći? Šuti.

I samo se nastavi niz šuti, šuti i šuti.

Više ljudi ne piju tablete ,oni ih sada gutaju. Gutaju apaurine da samo malo budu smireniji da ne gledaju ovo šta nam se dešava. Šuti jer ako progovoriš ispast ćeš ludi borac za pravdu, šuti jer ako kažeš svoje mišljenje reći će da si bahata i bezobrazna, šuti i ono ako nešto vidiš što nisi smjela opet šuti. Šuti radi mira, šuti jer vidiš li da i drugi šute, šuti ne ispravljaj krive rijeke, šuti i gutaj apaurine. Oni će te zamrznuti, skloniti u pećinu mirnoće.

Jer shvati da bi danas preživio moraš imati dušu kameleona, a ako je nemaš koga je briga ostaje ti da gutaš apaurine!

Žana Alpeza / SirokiBrijeg.info