Od 06.do 09.lipnja 2019 godine u Međugorju je organizirano 8.međunarodno Hodočašće za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.

Župljani Međugorja su u svoje domove, hotele i pansione primili preko 2000 osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji. Neke od tih osoba nisu mogle pohoditi Brdo Ukazanja i Brdo Križevac no, njima je omogućeno praćenje Svetih Euharistija u dvorani Svetoga Ivana Pavla II u Međugorju preko video linka uz oživljavanje i animiranje postaja križnog puta.

Tradicionalno momci iz Cenacola i volonteri iz Međugorja su na svojim leđima i rukama nosili invalidne osobe na Brdo ukazanja i Brdo Križevac kako bi i oni kao i milijuni hodočasnika iz cijelog svijeta doživjeli živi susret s Majkom Božjom. Momci iz Cenacola i volonteri su tom žrtvom htjeli zahvaliti Bogu i majci Božjoj za dar zdravlja koji im je omogućio da nose one koji su tog dara ostali uskraćeni. U tom šarenilu boja, zastava država iz 14 zemalja svijeta, pomiješane su i emocije koje se mogu kako jedan volonter reče: “rezati nožem“. Noseći invalidne osobe na ona dva dobro poznata brda u Međugorju slijevale su se rijeke znoja, suza, pa čak i krvi od povreda, ozljeda i žuljeva, niz lica volontera i invalidnih osoba, no svi su oni bili u svojevrsnoj sinergiji milosrđa, ljubavi, nade i vjere.

Sveti Pavao je jedne prilike rekao: “Mi u svojim patnjama, svojim križevima nadopunjujemo patnju Kristovu i zato mi noseći naš križ, nosimo taj križ za Isusom“, dok je sam Isus propovijedajući svojim učenicima rekao: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,45).

Pa zar ona djeca s teškoćama u razvoju i invalidne osobe nisu oni na koje sam Isus ukazuje u svojoj prispodobi,osobe koje su u svojim životnim križevima prepušteni našoj samilosti i ljubavi, jer su i same upravo prepune samilosti i ljubavi. Sve su te osobe dio našeg tijela i naše duše, i nema čovjeka na ovoj zemlji koji nema ili ne osjeća patnje nekog svoga bližnjega. Neke od tih osoba su odista u ogromnoj potrebi za pažnjom i sustavnom skrbi 24 sata na dan, no svejedno su naše, svejedno su drage i dio nas. Dovoljno ih je samo pogledati i odmah ćete u njihovim očima prepoznati sve. Prepoznati ćete cijeli svoj život u njima jer tamo sve piše.

Najgore od svega što možete učiniti njima ili njihovim bližnjima je sažaljenje, jer sažaljenje je u dosta slučajeva gore od mržnje. Od mržnje se možete obraniti a od sažaljenja ne. Samilost je u dosta slučajeva drugo ime za zluradost. U svom neznanju dosta tzv “dušobrižnika“ osobe s teškoćama u razvoju nazivaju “bolesnim“ osobama a one nikako nisu bolesne jer ih ništa ne boli. Jedu, spavaju, smiju se i plaču, samo što imaju posebne potrebe, pa su stoga te osobe, osobe s posebnim potrebama. Na koncu tko od nas ponekad nije s posebnim potrebama?

Sada su se te osobe s posebnim potrebama ili s poteškoćama u razvoju i invalidne osobe okupile na 8 međunarodnom Hodočašću u Međugorju kako bi doživjeli uživo susret s Majkom Sina Božjeg. Ogromna većina njih je duboko svjesna kako njihove poteškoće dolaskom na ovo Hodočašće neće nestati niti će se smanjiti, dok manji dio njih potajno gaji nadu kako će majka Milosrđa za njih tražiti zagovor kod svog Sina Isusa kojemu ništa nije nemoguće. A u Međugorju odista ništa nije nemoguće jer je „Međugorje mjesto posebne Božje naklonosti“ kako je to lijepo rekao Sveti Papa Ivan Pavo II.

Stoga je u Međugorju svake godine u vrijeme međunarodnog Hodočašća za osobe s teškoćama u razvoju i invalidne osnove svetkovina koju nitko ne smije propustiti. Jer u toj svetkovini je na dijelu ljubav utjelovljena u ljubavi Isusa Krista prema svima nama. Ljubav koja se daje nesebično prema najmanjima od nas, i to upravo onako kako Isus propovijeda. Zato je istinska ljubav kao rijetko koji pojam uskraćena za zamjensko ime. Ona ili jeste ili nije.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info