Povodom najavljene završnice rukometnog Kupa BiH u Mostaru, portal Herzegovina.in, razgovarao je smo s Tonijem Čolinom, pomoćnim trenerom prve ekipe HRK Izviđač i glavnim trenerom druge Izviđačeve ekipe (gen. 2000/01).

O završnici rukometne Premijer lige BiH

Moramo odmah udariti u glavu… Toni, kako je došlo do toga da je HRK Izviđač zbog jednog jedinog gola izgubio titulu prvaka BiH?

Teško pitanje, ali probat ću odgovorit što jednostavnije.

Međusobni omjer s Borcem iz Banjaluke je išao u njihovu korist obzirom da smo doma pobijedili s četiri gola razlike, a u Banjaluci izgubili deset. Zato nam je trebala pobjeda ili neriješeno u Živinicama, gdje smo na kraju izgubili nesretno 29-28 pa je titulu, uz isti broj bodova, uzeo Borac, kojem čestitam ovom prilikom. Nismo bili pravi u situacijama koje su odlučivale. Što je razlog tome, treba proći malo vremena da svima bude jasnije.

Svima je bilo jasno da pobjeda u gostima donosi titulu, prva utakmica protiv Vogošće je bila odlična s naše strane: obrambeno, napadački, pristupom i sve, ali kad s druge strane imate golmana na najvećoj razini (20 obrana i 4 sedmerca) koji je unio nervozu u našu ekipu, onda je teško nositi se s tim, koliko god se trudili da se vratimo u fokus. Ovdje pogotovo mislim na naše mlađe igrače. Drugu gostujuću utakmicu imali smo u Banjaluci koju smo izgubili bez ispaljenog metka. Napadački smo ušli nervozno, uz grubu igru suparnika i na kraju se odrazilo tako da su domaćini tražili fight cijelu utakmicu, a mi nismo odgovorili obrambeno istom mjerom i primili smo 37 golova, za razliku od domaće utakmice u kojoj nam je taj isti Borac zabio samo 20 golova u 55 minuta. Onda je došla zadnja odlučujuća utakmica protiv Konjuha za naslov prvaka: imamo aktivan rezultat cijelu utakmicu, imamo napadački raspoložene igrače, imamo raspoložene golmane, ali problem u obrani nas je doveo do toga da primimo 29 golova od domaćina koji je bio visoko motiviran da nas porazi i izbori natjecanje u Europi iduće sezone. Objektivno gledajući, Josip Šarac, koji je odsutan, te David Mandić, koji su tokom cijele sezone bili naši glavni obrambeni igrači u ključnim trenucima sezone nisu bili na parketu i nismo imali adekvatan odgovor na fanatičnu igru domaćina i to je možda odgovor na vaše pitanje.

Ali svakako da ovo nije kraj sezone. Mi moramo naći snagu i sjetit se tko smo i što smo i probuditi svoj potencijal do Kupa do kojeg nam je ostalo još 5 dana, da pokažemo svima pogotovo sebi da smo borci i sportaši i da znamo igrat na visokoj razini u oba smjera.

Završnica Kupa BiH u Mostaru

Spomenuo si Kup. Mostarci se potiho nadaju kako bi upravo oni mogli osvojiti Kup BiH pred vlastitim navijačima. Kolike su im šanse?

HMRK Zrinjski je ozbiljno računao na ligu 4 ove sezone i, obzirom da su se ozbiljno aktivirali po pitanju seniorske ekipe, za malo su propustili plasman u Ligu za prvaka ali su prošli zato u završnicu Kupa, i uhvatili se organizacije završnice od koje očekuju puno. Kako je BIH liga zapravo domaćinska liga, oni imaju velike šanse boriti se za pokal Kupa, ali prvo moraju proći ekipu Borca u polufinalu, pa onda, nadam se, i nas u finalu (igramo protiv Maglaja polufinale), što mi sigurno nećemo dočekati prekrštenih ruku. Jedva čekam taj vikend.

Što se dogodilo s Izviđačem?

HRK Izviđač je jedan od sportskih ponosa ne samo zapadne Hercegovine nego i cijele države. Svi se sjećamo fantastičnih uspjeha u Kupu EHF i Ligi prvaka te sjajnih gostovanja Barcelone, Ciudad Reala, Pick Szegeda u Ljubuškom… Mnogima je nejasno gdje je to Izviđač nestao u međuvremenu. Što se to dogodilo?

Naravno da je Izviđač ponos Hercegovine jer 2000-ih igrat Ligu prvaka u malom Ljubuškom, gdje su sve nabrojane ekipe dolazile s respektom i na kraju naš najveći uspjeh polufinale s Ademar Leonom u Kupu pobjednika kupova. Sve je to obilježilo mnoge generacije pa tako i mene. U jednom gradu od 5000 stanovnika imati punu rukometnu dvoranu od 4500 ljudi znači stvarno puno. Tada je vladala velika euforija. Važno je spomenuti da su i tadašnji treneri, igrači i uprava postavili visoko ljestvicu svima nama koji smo i dan danas dio ove priče i sigurno da su nas svi oni “zarazili” rukometom, na čemu im od srca zahvaljujem.

Vaša opaska da je Izviđač nestao u međuvremenu nije istina. Izviđač je trajao i dalje i razvijao mlade igrače. Ako uzmemo u obzir da je riječ o jednom klubu dao najviše što mladih, tako i seniorskih reprezentativaca u BiH i Hrvatskoj, onda možemo reći da je Izviđač tada bio jedan od najproduktivnijih klubova u Europi.

Činjenica je da klub rezultatski gledano nije bio na razini slavne generacije koju čine Terza, Denis, Mirko i ostali, ali treba imati na umu da je potrebno puno truda, komunikacije i znanja da biste imali ekipu koju možete istovremeno razvijati i imati rezultatski uspjeh.

Ja bih samo naglasio da dosta domaćih igrača, koji su nakon 2005. igrali u Izviđačevu seniorskom sastavu (Matić, Malinović, Perić, Vegar, Milas, braća Burić, Herceg i ostali), danas igra u ozbiljnim europskim klubovima i reprezentacijama i naš su veliki ponos.

Budući da jako dugo pratiš HRK Izviđač i da je to tvoj prirodni teren, koja bi Izviđačeva sedmorka po tvom mišljenju činila Izviđačev dream team svih vremena iliti famoznih “Sedam veličanstvenih”?

Ovo je malo nezahvalno pitanje, ali evo mog odgovora. Na lijevom krilu David Mandić, na lijevom beku Mirsad Terzić; srednji bek je Željko Rezdeušek; Denis Buntić na desnom beku, Kruno Jurić na desnom krilu; pivot bi bio Senjamin Burić, a na golu naš Mirko Alilović.

Izviđačeva rukometna akademija

Već smo rekli da je HRK Izviđač poznat po svojoj rukometnoj školi, čemu svjedoči velik broj onih koji su ponikli u Izviđaču, a sada briljiraju po Europi. Tko je idejni kreator rukometne akademije, kako je to sve krenulo i kako je moguće da je Izviđač i dan-danas rasadnik velikog broja rukometnih talenata?

Idejni začetnik akademije i plan razvoja rukometa u Ljubuškom je Stanislav Mucić sa svim svojim suradnicima tih godina kad se ozbiljno krenulo u razvoj kluba. Njegov prvi i najvažniji potez bio je, po mom mišljenju, dovođenje Josipa Glavaša koji je udario temelje omladinskom pogonu kojeg sam i ja bio dio prvo kao srednjoškolac, pa sada i kao trener u istom. Ono što je također važno bilo jest uključivanje starijih igrača u proces treninga mlađih i istovremeno školovanje trenera.

Također moram naglasiti da je Ljubuški postao pravi rukometni grad u punom smislu te riječi: momci, tj. djeca žive za rukomet i kada u jednoj generaciji imate 30-ero djece, a ne treba zanemariti ni podatak da smo mi Hercegovci po prirodi visoki, onda u svakoj selekciji imate minimalno petero dvometraša koji, uz pravi rad i natjecanje, mogu biti odlični bekovi, koji onda mogu parirati za svaku nacionalnu selekciju, što je zapravo kod nas i vrijeme pokazalo. Važno je samo raditi, kanalizirati i volju i talent i onda je sve moguće.

Stanje u bh. rukometu

Gdje je Bosna i Hercegovina po tom pitanju? Rukometna reprezentacija je uvijek tako blizu velikog rezultata, a opet uvijek tako daleko. Što je to što nam nedostaje za jedan velik rezultat?

Umjesto na najnižoj, potreban nam je savez na najvećoj razini. BiH ima toliko talenata koji u generaciji do 17 godina mogu parirati svim selekcijama svijeta. To vam garantiram! I onda, uz pravu brigu, ljubav i rad s reprezentativnim selekcijama, puno se toga može napraviti.

Jedina prava slika BiH rukometa i pravi ambasadori Bosne i Hercegovine su reprezentativci Bosne i Hercegovine s trenerom Bilalom Šumanom i njegovim pomoćnikom i našim trenerom Zdenkom Grbavcem, koji zna cijelu priču o razvoju igrača i koji je u seniorskom rukometu već ostvario velike uspjehe.

Priča se da je Toni Čolina jedan od onih mladih trenerskih lavova čije vrijeme tek dolazi. Pouzdano znam da si krstario po jakim europskim ligama i učio od ponajboljih europskih (a možemo slobodno reći i svjetskih) trenera. Odakle želja za tim poslom? Od koga si najviše naučio?

Nisam neki ljubitelj pričanja o sebi. Volio bih da djela i drugi pričaju o meni, ali evo da ne ispadnem nekulturan: prvo, hvala na komplimentu.

Trenerskim poslom sam se počeo baviti slučajno. Dobro, možda ne baš tako slučajno, jer čovjek, koji je obilježio moju ljubav prema rukometu je sigurno Josip Glavaš. Riječ je o čovjeku koji je, uz mog oca, puno utjecao da i ja zavolim ulogu trenera u sportu. Nakon što sam magistrirao Kineziologiju u Splitu, vratio sam se doma i odmah ušao u mlin i počeo raditi s generacijom 1998/99. To se dogodilo spletom okolnosti, nakon što je trener Grba (op. Grbavac) preuzeo prvu ekipu. Tu sam i dan danas.

Moja europska turneja je započela nakon teške sezone, kada sam bio pomoćnik Mikuliću i paralelno vodio 1998/99 godište. Tada sam uzeo pauzu, odlučio iskoristiti svoja poznanstva da bih pronašao odgovore na neka vlastita pitanja i iskusio kako rukomet funkcionira na najvećoj razini. Obzirom da nisam igrao profesionalno rukomet, htio sam upoznati i tu stranu. Jer, uz sav svoj trud i znanje, kako mogu svojim klincima pričati priču koju sam ne poznajem? Tako sam došao do Vuje (op. Veselin Vujović) kada je Zagreb igrao svoju najbolju sezonu u posljednjih desetak godina.

Bio sam s njim mjesec i pol dana od jutra do mraka i mogu vam reći da većeg fanatika i boljeg poznavatelja igre i igračke psihologije do sada nisam susreo. Kasnije sam boravio i kod svojih Ljubušaka (Mijo Tomić, Mirsad Terzić i Mirko Alilović) u Veszpremu, gdje sam učio od trenera Carlosa Ortege, koji je taktički jako dobar trener i koji je razvio možda najbolju strategiju skautiranja suparničkih ekipa. Na kraju sam otišao kod prijatelja Dejana Malinovića, koji je također ljubuško dijete iz Banjaluke, u Pariz, gdje sam paralelno pratio treninge Creteila i PSG-a, u kojem su bile najveće zvijezde francuskog i svjetskog rukometa. U tom sam periodu najviše mogao naučiti razlike u pristupu balkanskog, francuskog, španjolskog rukometnog mentaliteta te na taj način stvoriti sebi neku sveukupnu sliku.

Mišljenja sam da mi je to puno značilo u razvoju svog osobnog stila i filozofije rukometa koju želim dalje prenositi. Naravno, kao mladom treneru, teško je neke stvari istjerat do kraja, ali s podrškom svojih starijih trenera u klubu (op. Mikulića, Grbavca i ostalih) mislim da ću se ovim poslom baviti cijeli život.

Herzegovina.in