Izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci jedan je od najvažnijih događaja za Hrvate u BiH i već sada se uvelike nagađa da bi moglo doći do obaranja nepravomoćno presuđene teze o ‘širokom udruženom zločinačkom pothvatu’, što bi oborilo odgovornost susjedne Hrvatske. Čak i potvrđivanjem prvostupanjske kazne, svi osim prvooptuženog Prlića, uskoro bi se mogli naći na slobodi. Taj period vrlo lako bi mogao biti jedan od najzanimljivijih kada se govori o hrvatskom političkom korpusu kojeg više od 14 godina nije previše zanimalo što se događa u sudnici haškog tribunala, piše Dnevni list.

U sudnici broj 1, u 10 sati na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, 29. studenog izricanje je pravomoćne presude u predmetu ‘Prlić i ostali’ protiv nekadašnjeg političkog i vojnog vodstva Herce-Bosne i HVO-a – prvooptuženog Jadranka Prlića, potom Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića i Berislava Pušića.

Nepravomoćna presuda glasi na ukupno 111 godina i nosi kvalifikaciju ‘udruženog zločinačkog pothvata’, između ostalog, i pod vodstvom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška, a čiji je cilj navodno bio osnivanje hrvatskog entiteta za pripajanje Republici Hrvatskoj.

U najdužem procesu ikada vođenim pred haškim tribunalom i najduže pritvorenim optuženicima (skoro 15 godina), presuđen je međunarodni sukob, a Hrvatska izjednačena s agresorom. Izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci jedan je od najvažnijih događaja za Hrvate u BiH i već sada se uvelike nagađa da bi moglo doći do obaranja nepravomoćno presuđene teze o ‘širokom udruženom zločinačkom pothvatu’, što bi oborilo odgovornost susjedne Hrvatske. Nema dvojbe da 29. studenog s velikom pozornošću i zebnjom očekuju i u Hrvatskoj i u BiH.

Argumente i protuargumente obrane i optužnice iznesene su u žalbenom postupku i sada ostaje za vidjeti hoće li biti uvaženi od strane sudskog vijeća. No, što ako ‘udruženi zločinački pothvat’ bude presuđen Herceg-Bosni i ista pravomoćno bude proglašena odgovornom? Što ako tadašnja hrvatska politika u BiH bude ocjenjena kao agresorska, kao i samo Hrvatsko vijeće obrane (HVO)?

Pitanja i povijesna stigma nad Hrvatima u BiH

Pragmatičari bi kazali da se ništa posebnoga neće dogoditi i ako presuda ostane kao u svom prvobitnom obliku ili bude blaža, barem što se tiče odgovornosti susjedne države Hrvatske. Osim što će, ma kakva bude, izazvati oštre reakcije hrvatske i bošnjačke strane u BiH kada će obje istu pokušati iskoristiti za ubiranje političkih poena kao i raspirivanje starih duhova za nove međunacionalne tenzije, posebno poželjne i prihvatljive zbog izborne godine koja slijedi.

Međutim, u slučaju da Republika Hrvatska bude oslobođena svake odgovornosti u ratu u BiH, a HR HB bude opterećena ‘udruženim zločinačkim pothvatom’, nedvojbeno se nameće nekoliko pitanja.

Zašto je međunarodna zajednica uopće i pregovarala s HR HB kao ravnopravnim sugovornikom u svim pregovorima prije i poslije Daytona? Ukoliko HVO presudom bude osuđen kao vojska koja je provodila zločinačku politiku kako to da je njena komponenta i danas sastavni dio oružanih snaga u BiH, a nekadašnja Herceg-Bosna postala jedinstvenim dijelom Federacije BiH?

Također, jedno od pitanja bit će i nastavak financiranja braniteljskih mirovina – ukoliko HVO bude osuđen kao zločinačka vojska hoće li to značiti i davanje potpore zločinačkoj organizaciji? Hoće li time postati upitne mirovine iz RH i uopće braniteljske mirovine jer presuđeni ratni zločinci nemaju zakonsko pravo na vojne mirovine?

Posebno pitanje su procesi koje se vode protiv optuženih nekadašnjih pripadnika HVO-a u kojima se navodi i teza ‘udruženog i sustavnog djelovanja HV-a i HVO-a’ – hoće li se ova kvalifikacija izuzeti ukoliko Haag ne potvrdi pravomoćno tezu o udruženom zločinačkom pothvatu?

Kako će se hrvatska politika suočiti s haškom presudom?

No, najvažnije pitanje je povijesno stigmatiziranje koje će Hrvate u BiH proglasiti zločinačkim narodom, presudom koju će morati prihvatiti, ali i zaboraviti na “uskrsnuće” Herceg-Bosne. Teško je i očekivati bilo kakvu mudrost kod hrvatskog političkog tijela da se, ukoliko se potvrdi ovakav ishod, brzo i sa što manje posljedica, suočiti i prebroditi ovakav razvoj događaja.

Opet, pragmatičari bi i na ovo kazali: Republika Srpska, vojska RS i tzv. JNA izravno su odgovorni za genocid pa ipak postoji kao entitet, a Srbi su konstitutivan i suveren politički element u BiH. S druge strane, optimisti kojih je jako malo, smatraju da neće biti potvrđena niti teza o udruženom zločinačkom pothvatu kao i da neće biti opterećena ni Herceg-Bosna.

No, osuđena šestorka, kao pojedinačne osobe, jedinke ili svi zajedno, nakon izrečene presude malo kome će biti zanimljivi, kao i njihova pojedinačna, osobna i obiteljska životna tragedija, a ponajviše stigma ratnih zločinaca s kojom će morati nastaviti živjeti. Iz haškog slučaja nastojati će se izvući politička korist, posebno u cilju animiranja hrvatskog biračkog tijela za osvajanje neke nove vlasti.

Šestorka se nije složila s prvostupanjskom presudom iako su mogli biti na slobodi

Za podsjetiti je da je presudom Pretresnog vijeća izrečenom 29. svibnja 2013. godine hrvatskoj šestorci presuđeno za zločine nad Bošnjacima u BiH, osuđena je tadašnja vodeća hrvatska politika i Domovinski rat u BiH. Izdvojeno, suprotstavljeno mišljenje od svoje dvojice kolega imao je predsjedavajući sudac raspravnog vijeća haškog tribunala Jean-Claude Antonetti, koji je rekao da Herceg-Bosna nije bila udruženi zločinački pothvat.

Nepravomoćna presuda nosi i kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata pod vodstvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude Haškog suda, bio je osnivanje hrvatskog entiteta u BiH koji bi se naknadno pripojio Hrvatskoj ili postao samostalna država najtješnje vezana uz Hrvatsku. U presudi je sukob okarakteriziran kao međunarodni – drugim riječima, da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH.

Prvi i posljednji predsjednik Vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Niti jedan od osuđenih nije se složio s presudom. Uložili su žalbe, pa čak i po cijenu realnog očekivanja da bi, primjerice, Pušić već mogao biti na slobodi jer mu vrijeme provedeno u pritvoru premašuje dosuđenu kaznu. Također i Valentin Ćorić zbog provedenih više od dvije trećine dosuđene kazne u pritvoru nakon čega ima mogućnost na prijevremeno puštanje na slobodu, kao i Praljak i Petković, dok bi Prliću u zatvoru preostalo još nešto više od tri godine.

Tako, čak i potvrđivanjem prvostupanjske kazne, svi osim prvooptuženog Prlića, uskoro bi se mogli naći na slobodi. Taj period vrlo lako bi mogao biti jedan od najzanimljivijih kada se govori o hrvatskom političkom korpusu kojeg više od 14 godina nije previše zanimalo što se događa u sudnici haškog tribunala.

Hrvatska zakasnila – tek nakon spominjanja Tuđmana, Šuška i Bobetka željela biti ‘prijatelj suda’

U postupak, i to u ulozi ‘prijatelja suda’, nakon niza godina od suđenja, željela se uključiti i Republika Hrvatska i to nakon što je prvostupanjskom presudom, nepravomoćno utvrđeno da je šestorka “bila dijelom udruženog zločinačkog pothvata”, a čime se obuhvaća i susjedna država – Hrvatska, spominje se uloga predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i hrvatskog generala Janka Bobetka.

No, ovaj zahtjev Hrvatske je odbijen, a predsjednik Haaškog suda Carmel Agius je u odluci naveo da uključenost Hrvatske u žalbeni predmet “ne bi bila od koristi Vijeću”. Sudac Agius je u odluci naveo da spominjanje imena Tuđmana, Šuška i Bobetka u presudi “ni na koji način ne predstavlja zaključke o odgovornosti Hrvatske kao zemlje”.

“Žalbeno vijeće podsjeća da Tribunal ima nadležnost samo nad osobama, te nema nadležnosti da donosi zaključke o državnoj odgovornosti”, odlučilo je haško vijeće.

Dnevni list