Bila je zima. I bio je siječanj. Predzadnji dan siječnja mjeseca. Godine Gospodnje 2007. Bila je Gospodnja. Stvarno je. Shvatit će te u nastavku teksta zašto.

Kao i mnoga jutra prije toga, sredovječni vozač autobusa, rodom iz sela prema kojem kreće pokupiti djecu, krenuo je tako od svoje kuće jer je bio takav običaj kod vozača koji su kupili djecu po okolnim selima, danas grada, tada općine Široki Brijeg.

Nakon prolaska kroz grad, potom Oklaje, Dobrkoviće i dio u kojem nema žive duše i na koje lokalni dušebrižnici ostavljaju svoje ( i tuđe ) smeće, zvano i kao Ivanj Draga, krenuo je vozač prema Izbičnu pokupiti djecu. Inače, Izbično je župa u širem području općine Široki Brijeg. Danas grada, tada općine. Nakon što pokupi djecu u Izbičnu vozač je krenuo prema Donjoj Britvici. Jednom od sela u župi Izbično u kojemu je postojao određeni broj djece koji je putovao u Široki u školu. Srednju i osnovnu. Inače, u župi su tri sela. Gornja i Donja Britvica i Izbično. U Gornjoj su samo starci i nema djece. Prema starom ustaljenom običaju vozač je dolazio prvo po izbičku djecu, a pri povrarku bi prvo i ostavljao izbičku. Britvička su djeca bila u blagoj prednosti kad ih se kupi, a izbička kad ih se ostavlja. No, tog, zamalo kobnog jutra sve se skoro promjenilo. Nije se promjenilo. Srećom i milošću Božjom.

Vozač je pokupio izbičku djecu, tog ranog siječanjskog jutra, nakon izbičke, pokupio je i britvičku i krenuo put grada jer je to bila najlogičnija ruta puta.

Par krivina i eto nas na Ivanj Dragi. Potom u Dobrkovićima. Pa Oklajima. U gradu. I na koncu, u Klancu i na Brigu. Odnosno, u osnovnoj i srednjoj školi.

No, netko je drugačije zamislio put. U jednom od bogana, odnosno, krivina, okuka ili, kako god ih zvali, autobusu je nestalo kočnica. Krhhhhhhhhhh. Kžžžžžž. Čuli su se neartikulirani zvukovi. Nikome u busu nije bilo jasno koji bog ili koji vrag se događa, a bilo je u busu, u tom trenutku, tridesetak ljudi, mahom mlađarija. Osnovnoškolci i srednjoškolci. Curice su, kako to obično biva, vrištale i plakale, par momčića se odvažilo i otvorilo zadnja vrata…

Napokon smo svi skupa izašli iz busa. I vidjeli stravičan prizor. Otprilike, oko 40 posto busa visilo je nad provalijom dubokom 600 metara! Ostali smo živi. Bog nas je spasio. Vozač je bio blijed kao krpa. Neki su bili blijedi i uplakani. Neki nisu znali koji vrag se događa. Vozač je bio van pameti.

Bila je zima. I bio je siječanj. Predzadnji dan siječnja mjeseca. Godine Gospodnje 2007. Bila je Gospodnja. Stvarno je.

Djeca su se razbježala, neki, hrabri i blesavi, poput autora ovog teksta, otišli su dalje u školu jer je bilo sedam sati ujutro i ljudi su išli na posao pa ih je netko pokupio. Neki, manje hrabri i manje blesavi, otišli su svojim kućama i davali tih dana hrpe izjava. Svojim roditeljima i novinarima.

Taj dan, taj, umalo kobni dan, taj 30. siječanj, sve skupa ih je spasio sam Bog. On i nitko drugi.

Službeno je kazano da je vozaču pozlilo. No, mi smo sigurni da nije. Taj vozač je bio više nego trijezan i priseban. Pozlilo je kočnicama. No, s tajkunima je tako. U njih se ne dira. Prihvatili smo istinu da je vozaču pozlilo, ali, ja vam se živim Bogom zaklinjem da nije! Njemu nikad ne pozlije. Pozlilo je kočnicama!

Na našim prostorima mnogi obilježavaju godišnjice mrtvacima. Ovo je godišnjica živima. Svima koji su preživjeli i na trenutak pogledali smrti u oči.

Bila je zima. I bio je siječanj. Predzadnji dan siječnja mjeseca. Godine Gospodnje 2007. Bila je Gospodnja. Zaista jest. Shvatili ste, valjda…

FB Donja Britvica