Zadnjih dana svjedoci smo koordiniranog i dobro osmišljenog pokušaja diskreditacije Predsjednika RH, Zorana Milanovića. I to samo zato jer se, nakon prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, “usudio” ukazati na katastrofalan položaj Hrvata u BiH. Da budemo jasni, Milanović zasigurno spominjanjem BiH ne želi od političke “dekapitacije” spašavati Dragana Čovića i njemu slične, koji su najveći krivci za egzodus Hrvata iz BiH. Predsjednik RH je jako dobro upoznat sa činjenicom da je upravo Čović, skupa sa svojim poltronima, uništio Aluminij a i ostala javna poduzeća na većinskim hrvatskim područjima u BiH čeka ista sudbina.

Na stranu i notorna činjenica da su Čović i partija kojoj je na čelu, promjene Izbornog zakona trebali tražiti prije dvadeset godina i uvjetovati ga bojkotom sudjelovanja na bilo kojoj razini vlasti u BiH. To nisu učinili jer su im bitnije njihove osobne sinekure i krađa koju su doveli do savršenstva. Izborni zakon im je sada bitan jer su Hrvati iz BiH “iscurili” i za max. 10 godina će postati nacionalna manjina, a naknadna pamet oko žurnosti izmjena Izbornog zakona, tiče se isključivo doživotne vladavine Čovićevih pulena.

Kako bilo, Hrvati između sebe trebaju rješavati unutarnja pitanja, naravno, Zagreb je kao supotpisnik Daytonskog sporazuma obvezan štititi prava Hrvata u BiH. Bez obzira što je i službeni Zagreb svjestan da je Čović najveći krivac za propast bosanskohercegovačkih Hrvata.

Milanović je najzad progovorio i upozorio na stvari o kojima se predugo šuti. I u tim svojim namjerama je, očito, itekako ozbiljan. Kritike na njegove zadnje izjave u samoj Hrvatskoj su očekivane, posebno kad se vidi od koga dolaze jasno je da su se na zadnje noge propeli prokomunističko-liberalni pseudostručnjaci, samoprozvani borci za ljudska prava i sl.

Međutim, reakcije iz BiH su više nego tragikomične. Oglasila se, tako, i prva glava BiH diplomacije Bisera Turković. Javnosti poznatija kao dio radikalne struje unutar SDA, još od početka devedesetih godina. Upućeniji tvrde da je njezina karijera, posebno ona diplomatska, vezana za, od strane velikog broja država (najviše SAD-a), zloglasnu ekstremističku organizaciju “Muslimansko bratstvo”. Nije nimalo slučajno da je Turkovićku na prvu veleposlaničku dužnost Izetbegović poslao baš u Zagreb 1993. godine. Iste godine kad je i njegova nevjesta Sebija, inače kćer majora JNA, otišla u “mrski Zagreb” na specijalizaciju.

Turkovićka je bila “spona” između Sarajeva i Beča (u kojem je bilo sjedište tvrtke TWRA, koju se dovodi u vezu sa financiranjem terorizma), a još jedna od bitnih zadaća koju je obavljala Turkovićka, bila je dodjela viza za islamističke dragovoljce koji su dolazili na BiH ratišta. Najveći broj njih je završio u zloglasnom odredu “El Mudžahid”, poznatom po ritualnim klanjima, nabijanjima na kolac i sličnim zvjerstvima. Na naslovnoj fotografiji teksta, Turković se nalazi u društvu šejha Jusufa El Karadawia, ideolog Muslimanskog bratstva koji je pobjegao iz Egipta 2013. godine jer bi ga tadašnja nova egipatska vlast, vrlo vjerojatno ili utamničila ili objesila o prvi stup uz cestu u Kairu.

Turkovićkin životopis je prepun nelogičnosti, poluinformacija i nepotpunih podataka. Tako je u imovinskoj kartici, između nekretnina kojih je vlasnik, navela i stan u Zagrebu. No, za razliku od ostalih nekretnina, nije navela ni adresu, ni kvadraturu a niti vrijednost.

Nakon njezinih “patriotskih” eskapada i dociranja Predsjedniku RH, dali smo si truda i otkrili pojedinosti vezane za nekretninu koje je vlasnik u Zagrebu, a čije je podatke prešutjela. Zašto? Vjerojatno će morati pojasniti uskoro.

Stan u vlasništvu Bisere Turković (“Hrvatice”) nalazi se u najužoj gradskoj jezgri, niti stotinu metara zračne linije od Trga Bana Jelačića i Zagrebačke katedrale. Točnije, na adresi Vlaška 33. U tom dijelu stanove imaju zagrebački starosjeditelji pa je nejasno kako je kućna ljubimica dinastije Izetbegović, došla do nekretnine na toj lokaciji.

Iako je Bisera Turković vlasnica spomenutog stana, na parlafonu tik do ulaznih vrata, njezinog prezimena nema. Ali ima prezime Rešić (Turkovićkino djevojačko prezime). Zašto? Vjerojatno jer je, dobro uhranjena ministrica, mislila da se nitko neće pozabaviti njezinom imovinom u Republici Hrvatskoj.

Potpuno je jasno da Turkovićka tri desetljeća krši Zakon o prebivalištu Republike Hrvatske. U istom zakonu, između ostalog, striktno se navodi: “Građani koji su se sa danom 29.12.2012. već nalazili u inozemstvu duže od godinu dana radi obrazovanja, obavljanja poslova koji nisu trajnog karaktera i vezani su za određeno vremensko razdoblje, dugotrajnog liječenja i drugih razloga, moraju najkasnije do 29.12.2014. o tome obavijestiti policijsku upravu ili postaju na čijem području imaju prijavljeno prebivalište. Navedenu obvezu mogu izvršiti posredstvom diplomatske misije, odnosno konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu na čijem području borave, uz navođenje razloga privremenog boravka i prilaganje odgovarajuće dokumentacije. Ako ne ispoštuju ovu obvezu, za njih će se pokrenuti postupci odjave prebivališta po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu.”

Bitno je citirati još jedan dio zakona: “Odjava prebivališta osobe sa adrese nekretnine kojoj je vlasnik ne utječe na pitanje vlasništva nad tom nekretninom. Također, odjava prebivališta ne utječe na pitanje državljanstva. Osoba i dalje može imati hrvatsku putovnicu u koju će biti upisana adresa stanovanja u inozemstvu.”

Potpuno je jasno da je Ministrica vanjskih poslova BiH prekršila (a krši i dalje) zakone Republike Hrvatske. MUP RH mora postupiti u skladu sa važećim zakonima, a vrlo je moguće da (dobro uhranjena) ministrica stan u Vlaškoj 33 iznajmljuje. Ako se i to pokaže točnim, lako je utvrditi da li plaća obaveze prema državi koje plaćaju i drugi državljani RH koji iznajmljuju nekretnine. Prema zakonu Republike Hrvatske (barem kada je običan puk u pitanju), nije dozvoljeno imati prebivalište u RH i BiH, a osim zagrebačke Vlaške 33, Turkovićka ima prebivalište i u Sarajevu na adresi Potoklinica 34.

Za slabije poznavatelje jako je bitna i informacija da je, debelo kompromitirani direktor BiH obavještajne službe (OSA) Osman Mehmedagić zv. Osmica, prijeratni djelatnik SDB (Služba državne bezbjednosti BiH) ratni pratitelj Alije Izetbegovića i osobni špijun obitelji Izetbegović, nedavno u službu uposlio sina Bisere Turković. Tako da bi hrvatska tajna služba trebala povesti računa i o toj činjenici.

Osman Mehmedagić zv. Osmica je prošle godine konstruirao i u plan provodio izmišljenu aferu “Selefije”, u kojoj je Republiku Hrvatsku pokušao prikazati u sigurnosno najgorem mogućem svjetlu. Prema informacijama kojima raspolažemo, kao i indicijama koje su i više nego znakovite, Mehmedagić ima “krtice” u diplomatskim i obavještajnim krugovima Republike Hrvatske.

Turkovićka (za sada bez uspjeha) a po nalogu Bakira i Sebije Izetbegović, u Vijeću ministara BiH, Osmanagiću grčevito pokušava osigurati još jedan mandat na mjestu prvog BiH obavještajca. Iako se do sada toliko osramotio sa nekoliko diploma koje je prilagao. A u jednoj od njih je u rubrici “nacionalnost”, naveo da je-Hrvat!

Bisera Turković i Osman Mehmedagić su Hrvati koliko i Musa Kesedžija, no, hrvatske službe trebaju pojačati aktivnosti oko otkrivanja svojih diplomatsko-obavještajnih krtica. Za početak, predlažemo im da obrate veću pozornost na Konzulat RH u Tuzli!

A Biseru Turković pozivamo da pojasni je li Zorana Milanovića prozivala kao Hrvatica ili Bošnjakinja!

Istraživački tim portala SirokiBrijeg.info