Uglavnom se stvore niotkud, neočekivano, nenadano i često neželjeno, začahure se, učvrste, ostanu i rastu. Crpe iz tebe sve što im treba, dodaju ti kile, strije, oduzmu ti kalcij, ispada ti kosa, pokvare ti se zubi. Onda se rode, plaču, noću ne spavaju, iscijede ti ono malo sisa, ili ti iscijede te velike pa se objese, dobiješ podočnjake, ne spavaš.

Onda su bolesni, pa piške predugo u pelene, pa kasno progovore, pa previše govore, pa opet premalo govore…

Pa znaju sva slova, najbolji su na tatu, najljepši na mamu, pa im dojadi i to, pa prestanu pisati zadaće, čitati lektire, ići na aktivnosti i opet te počinju gnjaviti.

Onda završe osnovnu, skupe nekoliko pohvalnica, diploma, ukora, opomena pred isključenje, upišu srednju, pa sve ispočetka. Ovaj puta su jači: imaju pubertet. Voliš ih i mrziš, ponosiš se i sramiš, ljubio bi ih i često ubio, onda maturalna večer – plešeš sa sinom/kćerkom, oni bubuljičavi u čudnim odijelima ili prekratkim haljinama, a ti sijaš od ponosa.

Upišu fakultet, odustaju sto puta, studiraju sto godina, rade, pa ne rade, i dalje te maltretiraju, skrivaš se od njih dok piješ, dok pušiš, skrivaš se od njih od ljubiš…

I onda odu… divno odu svojim putem, nađu stan, posao, ljubav svog života…

I tako, ostaneš sam/sami, sretan si što si obavio dobar posao koji je konačno završio, ne moraš kuhati, prati, brinuti se gdje su, nitko više ne dolazi doma noću, ne lupa vratima, ne otvara vodu, ne brineš se jesul pili, jesul negdje bili.

I nema nereda, tenisica, sportske odjeće, nema dlaka naokolo, šminke, pobacanih tenisica, nema svađe, nema „šta ima za jesti“, nema više tih gnjavaža.

I onda ostaneš sam, sretan jer su otišli, otplovili u godinama kad smo mi već imali dvoje-troje djece, fakultete, poslove…

I onda umreš … dan Prvi..

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info