Ne mogu kratko.

Moj stav glasno zastupaju neki ružni ljudi, ružnim načinima, s ružnim pobudama.

Kratko komentiraju na fejsu, portalima, forumima: uvredljvo, prostački, „„vjerski““ (dvaput navodnici) i prijeteći.

Zato vam želim jasno izložiti svoj stav PROTIV legalizacije abortusa. Bez pametovanja, prijetnji, optužbi, želim vam jasno objasniti zašto branim stav „protiv legalizacije abortusa“.

Moji stavovi se zasnivaju na istim principima kao i vaši – na informacijama koje su dostupne na raznim medijima, i tuđim iskustvima. I svom, dakako.

Moj se stav temelji na tome da su nerođena djeca ljudska bića, imaju unutarnju vrijednost koja dolazi od toga što su dio ljudske rase i da stoga imaju ljudska prava.

Začeće je ishod spajanja 23 kromosoma iz spermija i 23 kromosoma iz jajašca kako bi se formirao jedan jedinstveni život sa svojim vlastitim karakterističnim DNK-om. Svako živo biće ima ovaj predivni početak: prije toga osoba s ovim DNK nije postojala. U njemu je čitava genetska informacija za ovo biće koje je živo i raste: boja očiju, spol, visina, boja kože… Nešto što nije čovjek od početka, ne postaje čovjekom stareći ili rastući; što je čovjek, moralo je biti čovjek od samog početka.

Čini li vas više čovjekom kad iziđete iz maternice – zar pola metra pomaka čini razliku?

„Plod začeća“, „embrij“, „fetus“ – sve je to depersonalizacija nerođenog djeta. U stvarnosti, beba, desetogodišnjak i mi odrasli smo „plodovi začeća“, ne nazivamo se tako jer prepoznajemo jedni u drugima ljuskost. Plod konjskog začeća je uvijek konj, plod ljudskog začeća je uvijek čovjek.

Bez obzira kako je nastao ljudski embrij – kroz spolni odnos, silovanje, umjetnom oplodnjom, ili u Petrijevoj zdjelici – ljudski embrij je ljudsko biće u svakom smislu te riječi – u najranijoj fazi razvoja.

Najčešća argumentacija pristalica abortusa je da je fetus dio ženinog tijela i da žena ima pravo sa svojim tijelom činiti što hoće.

Svaki dio tijela definiran je zajedničkim genetskim kodom koji je odgovoran za rast i ostalih dijelova tijela. Svaka stanica majčinih krajnika, crijeva, srca, pluća – ima isti genetski kod.

Nerođeno dijete ima genetski kod različit od majke. Često ima različitu i krvnu grupu, a u pola slučajeva i spol. Novo ljudsko biće, kako bi spriječilo da ga majčina antitijela odbace kao strano tijelo, mora proizvoditi posebne enzime, kako bi se mogao usaditi u stijenku maternice i preživjeti.

Da se radi o tijelu sasvim različitom od majčinog dokazuje i ovo: Kineska zigota koja se implatira u Šveđanku uvijek će biti Kinez, a ne Šveđanin, zato što je identitet te oplođene jajne stanice temeljen na njenom genetskom kodu, a ne na genetskom kodu tijela u kojem se nalazi. Prilikom prenatalnih operacija, nerođeno dijete i dalje je povezano za majku pupčanom vrpcom, vadi se, daje mu se anestezija, operira se i ponovo vraća u majku. Daje mu se anestezija!

Biti unutar nečega, nije isto što i biti dio nečega (auto nije dio garaže samo zato što je parkiran tamo). Ljudska bića ne bi trebala biti diskriminirana zbog mjesta na kojem žive.

Suprostavljanjem abortusu ne suprostavljamo se izboru općenito. Suprostavljamo se jednom određenom izboru – ubijanju djece. Kad se protivimo „pravu na izbor“ da se siluje ili zlostavlja dijete, mi se ne protivimo pravu,mi se protivimo zlu. Jasno je da ljudi imaju slobodu donositi odluke da opljačkaju, ubiju, provale, ali to ne znači da imaju pravo provoditi takve odluke.

U svakom slučaju, nitko od nas nema pravo činiti sa svojim tijelom što hoće: ne smijemo svojom rukom nauditi nekome, ne smijemo vršiti nuždu na javnoj površini, ne smijemo okolo hodati goli, postoji zakon protiv prostitucije i narkomanije – zakon nas ipak štiti da ne činimo što god poželimo sa svojim tijelom.

Svakodnevno se suočavamo sa šokantnim pričama u kojima ljudi ubijaju već rođenu djecu. Ali ovo je jednostavno logična posljedica mentaliteta abortusa: ako roditelj ima pravo oduzeti djetetu život šest mjeseci prije rođenja, zašto ne i šest mjeseci poslije?

Činjenica da je odluka, bilo kakva, donesena „privatno“ nema veze s tim da li je ona legalna ili moralna. Čovjek privatno odluči povrijediti bližnjega, dijete, ženu – ali njegova privatnost ne čini njegovu odluku legalnom ili prihvatljivom.

S jedne strane, očevima se govori da bi trebali preuzeti odgovornost za neželjenu trudnoću te dati majci djeteta financijsku i emocionalnu podršku.

S druge strane, ako se to isto dijete za koje bi se on trebao brinuti i koje bi trebao voljeti, treba abortirati, muškarcu se govori da se odluka o abortusu njega ne tiče, nego samo majke. Dajemo im dvostruku poruku po dvostrukim mjerilima, zato se muškarci sve manje odgovorno ponašaju.

Nedosljednost odnosa prema nerođenom djetetu je frapantna: ako se na Medicinskom fakultetu u Južnoj Carolini putem urina utvrdi da je trudnica koristila kokain, ona može biti uhićena temeljem zakona o raspačavanja droge maloljetnicima, u Ilinoisu može biti tužena „radi davanja droge maloljetnicima“. Ista ta žena koju tuže i uhićuju radi ugrožavanja zdravlja svog djeteta, sasvim legalno može ubiti ga. Zastupnički dom SAD-a jednoglasno je donio odluku da se smrtna kazna za trudnice odgodi do poslije poroda. Vidite li ironiju? Unutar zakona, jedino potpuno zaštićeno nerođeno dijete u Americi je ono čija majka čeka izvršenje smrtne kazne.

Razmislimo o bizarnim posljedicama ovog dvostrukog standarda: ako žena zakaže abortus i na putu prema klinici njena beba strada u maternici, ubojica će odgovarati za ubojstvo u većini zemalja. Ali, ako se ovo ubojstvo ne dogodi, sat kasnije doktoru će biti plaćeno da obavi legalnu proceduru i ubije isto to dijete.

Često se spominju trudnoće kao posljedice silovanja ili incesta. Prema dostupnim informacijama, takvih trudnoća ima jedna na tisuću slučajeva.

Ankete provedene među ženama pokazuju da više od 90% žena kaže da im nije bilo dano dovoljno informacija da bi donijele odluku,a više od 80% da ne bi abortirale da ih drugi nisu snažno poticali na to, da su imale podršku partnera ili obitelji.

Protivnici zabrane abortusa uvijek zabranjuju prikazivanje slika i videa abortiranih beba, i to ne zato što su one krvave i mučne za gledanje, već zato što dokazuju da su protivnici abortusa u pravu – u abortusu bebe umiru užasnom smrću. (bez anestezije koja im se daje kod prenatalnih operacija)

Za abortus se tvrdi da je „psihološka trauma za ženu“ i teška odluka koju žena mora donijeti – to je zato jer znamo da to nije ispravno, znamo da nije prirodno , zato je svakoj ženi to toliko teško.

Stavovi onih koji se zalažu za pravo na izbor uvijek previđaju činjenicu da žrtva nema pravo na izbor. Crnci nisu birali ropstvo. Židovi nisu birali plinske komore. Žene ne biraju silovanje. I bebe ne biraju abortus.

Dakle, svaka majka ima pravo da živi kao i dijete, ali skoro ni u jednom abortusu se radi se o majčinom pravu na život, jer njezin život nije u opasnosti.

Ljudi su danas toliko udubljeni u moralni relativizam, živimo u društvu koje počiva na principima tolerancije, hvalimo se da smo otvorena uma i da želimo djeci omogućiti obrazovanje i sebi donošenje odluka na temelju činjenica. Nemojmo onda nekritički prihvatiti samo stavove onih koji zastupaju pravo na abortus, dozvolimo si barem uvid u argumente onih koji su protiv tog prava.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info