Rođenjem i smrću Isusa Krista,Sina Božjeg,Otkupitelja i Spasitelja grijeha naših svi koji povjeruju u Njega oslobođeni su od tog tereta grijeha, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svojim dragovoljnim odlaskom na Kalvariju i raspećem na križu Njegove muke On je na neki način izvršio suicid svog ovozemaljskog života po kojemu je bio isti kao i svaki drugi čovjek osim po grijehu. Mogao je spasiti svoj život jer je bio Svemoguć ali je odabrao smrt koju mu je odredio Njegov nebeski otac u Getsemantskom vrtu.

“Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom“ molio je svoje učenike tražeći od njih da bdiju tu zadnju noć s njime. Imajući obilježje čovjeka i On je u časovima svoje samrtne muke molio svog Oca da ga poštedi muke moleći Ga: “Neka me mimoiđe ova gorka čaša. Ali neka ne bude što ja hoću nego što hoćeš ti“ što je sve lijepo opisano u Evanđelju po Marku

(Mk.14,33-36).

Rođenjem Isusovim naviješteno je Evanđelje,radosna vijest dolaska Spasitelja i Otkupitelja grijeha naših i zato slavimo Božić, dolazak malog Isusa Bogočovjeka slaveći Svete mise, Polnoćke i Zornice, pjevajući Božićne pjesme,mireći se sa svojim neprijateljima, zaboravljajući pri tome na sve teške trenutke godine iza nas a koja je došla do svog kraja, nadajući se kako će nam iduća biti bolja,mirnija i plodonosnija. Premda Božić daje vjernicima nadu dolaska Spasitelja i Otkupitelja Grijeha slaveći život, ništa manji odnosno veći značaj u životu čovjeka nema ni Uskrs koji slavi Smrt tog malog djetešca koje je odraslo i odlučilo dati svoj život za nas koji ga slave. Koji slave Njegov život i značaj Njegove Veličanstvene smrti.

Premda mi obični smrtnici u trenutku rađanja života slavimo a u trenucima smrti oplakujemo po tome bi trebali danas 25.12.2017 godine na dan ovog i svih drugih Božića u našim životima slaviti kao što bi trebali slaviti na dan Uskrsa, na dan božanstvene pobjede života nad smrću. Pobjede Sina Božjeg nad Sotonom.

Dana 02.01.1945 godine u Čapljini je rođen General Slobodan Praljak. Njegovo rođenje slavili su njegovi roditelji ,uža i daljnja rodbina te prijatelji njegove obitelji.

Dana 29.11.2017 godine on je sam sebi presudio u sudnici Haškoj tribunala.

Imaju li ova dva rođenja i ove dvije smrti, Sina Božjeg i Generala Slobodana Praljka ikakve sličnosti odnosno-uzročno-posljedične sveze?

Sin Božji je svjesno otišao u smrt a mogao se spasiti snagom svoje Božanske moći kojoj nije bilo ništa nemoguće, jer je to bila volja Oca Njegovog,da se ispuni davno zapisana Riječ Božja,odnosno Njegova volja.

General Slobodan Praljak je također svjesno otišao u smrt iako to nije bila volja Njegovog i Našeg Nebeskog oca,čiji zakoni propisuju kako je svaki čovjek dužan i u obvezi živjeti život koji nam daje i oduzima jedini milosrdni Nebeski Otac.

I General Slobodan Praljak se mogao spasiti od smrti vrlo lako. Ta imao je do potpune slobode po izračunu tek nekoliko dana ali se nije htio spasiti. Mogao je jednostavno prihvatiti činjenicu života, odnosno podrediti svoj život smrti i izići na slobodu, kao što je i Sin Božji mogao ostati živ samo da je prihvatio činjenicu života koja podrazumijeva priznanje i prihvaćanje krivnje. Generalovo prihvaćanje krivnje ratnog zločinca a Isusa Krista kako nije Sin Božji i obojica bi preživjeli i živjeli.

Ipak obojica radije prihvaćaju smrt i odlaze onkraj, negdje gdje ljudski um ne dopire. Sin Božji je znao gdje putuje za razliku od Generala. I obojica su u trenucima svoje samrtne borbe bili uplašeni jer niti jedan od njih dvojice do kraja nisu mogli podnijeti pomisao hladne smrti koja dolazi. Muka Sina Božjeg je kudikamo veća jer je znao što ga sve čeka. Sve muke, boli, ponižavanja, uvrede. Čak je u trenucima svoje samrtne borbe na križu uzviknuo: “Eli Eli, Lama Sabahtani, što u prijevodu znači: Bože, Bože moj zašto si me ostavio?“ dok su se Generalu Slobodanu Praljku u trenucima ispijanja otrova jako tresle ruke, a nije u tim trenucima želio nikoga dozivati. Želio je s ovog svijeta otići, sam, nepobijeđen, jedinstven i ponosan. Upravo onako kako je i živio. Mislim kako u tom trenutku nije uopće razmišljao o publicitetu kojim će preko 6 milijardi ljudi vidjeti taj njegov čin kako to navodi Predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius što je vrhunac licemjerstva jednog čovjeka, a ovdje u ulozi predsjednika tog imaginarnog suda ili u rukama još imaginarnije pravde.

Rođenje ta dva čovjeka nema nekih uzročno-posljedičnih sveza jer rođenje Sina Božjeg vjernici slave preko 1600 godina a rođenje Generala Praljka neće slaviti nitko doli njegova živuća rodbina a nakon njihove smrti vjerojatno nitko.

Međutim smrt obojice: I Sina Božjeg i Generala Slobodana Praljka slavi će hrvatski narod dok je svijeta i vijeka jer su obojica svoje živote položila iz prevelike ljubavi za svoj narod. Sin Božji položio je život za sve one koji su povjerovali u Njega jer je Njegova smrt kao nagrada otkupila grijehe naše,dok je svojom smrću General Praljak nama ostavio u vječno nasljedstvo istinu kako on osobno nije ratni zločinac, kako hrvatski narod nije zločinački, kako regularne oružane snage hrvatskog naroda u Domovinskom ratu HVO-a nisu zločinačke kao niti zajednice hrvatskog naroda

HZ H B i HR H B.

Obojica njih su bezbrižno provodila svoje dječačke dane. Sin Božji bosonog negdje po prašini Izraelskoj a General po prašini Čapljinskoj, i niti jedan od njih dvojice u punini svoje dječačke duše nije mogao znati koje će poruke jednog dana, Sin Božji nakon 33 godine svog života a General Praljak nakon 72 ostaviti svom narodu. Dvije poruke za kraj koje imaju značiti najveći i najblagoslovljeniji početak za sve ljude dobre volje i to ne samo za one koje slave Božić već za sve ljude koji vjeruju kako ljubav pobjeđuje mržnju. Zlo napast,a nada očaj.

Kako su pomno odabrani za Božje namjere snagom milosti Božje ljubavi i Sina Božjeg upravo oni koji danas na dan naše slave Božića oskudijevaju,pobolijevaju,pate,ili su osamljeni,ostavljeni bez ikoga u svojim domovima ili staračkim domovima, koji strepe za svaki dan koji dolazi, za one Branitelje koji mjesecima prosvjeduju ispred Vlade FBiH, za naše Zaboravljene Branitelje koji očekuju rješenje svojih zahtjeva, za umorne, iscrpljene, koji žive na rubu socijalne i ekonomske isključivosti.

Za sve one u kojima još uvijek gori a ne sagorijeva svijeća nade i ljubavi koju nam upravo Božić navješćuje preko svog preljubljenog Sina jedinka.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info