LJUBUŠKI – Povjerenstvo Zaboravljenih branitelja, na čelu s Dragom i Petrom, te s povjerenicima Robom i Krešom, obilazilo članove koji su izrazili želju za odlazak 11.4. (utorak) u Sarajevo, kako bi iskazali podršku Vijeću branitelja, a koji će nazočiti glasovanju o Rezoluciji branitelja u Parlamentu. Još jedanput je skrenuta pozornost svima da se od njih očekuje dostojanstven odlazak u Sarajevo bez alkohola i bilo kakvih ispada koji bi mogli okaljati stečeni ugled “zaboravljene populacije” ljubuških branitelja.
Prolaskom kroz gornju Vitinu nismo mogli odoljeti, morali samo kratko svratiti kod našeg Zaboravljenog branitelja Dragana Borasa. Dok je njegova uljudna žena Marija posluživala kavu, izrazili smo želju snimiti nekoliko fotografija njihove mnogobrojne obitelji. U šali nam govori domaćica da je trenutno teško okupiti svu djecu, jer su se okolo razišli i beru cvijeće za sutrašnju Cvjetnicu. Nama se baš i nije žurilo, uz kavu pažljivo slušamo Draganovu ispovijest o njegom ratnom putu i teškoćama kroz koje su prolazili on i žena dok su podizali svoje osmero djece.
Dragan je imao nešto malo više od dvadeset godina kad se uključio u HVO, neko vrijeme provodi na bunkerima, iza toga prelazi na minobacače 120-etke gdje ostaje do kraja rata. Godine 2002. se ženi s Marijom iz Tomislavgrada, župa Kongora, iz godine u godinu rađaju im se djeca da bi, Dragan, kad je imao šestero djece upao u veliku materijalnu krizu, jer mu vinarija Ljubuški ostaje dužna isplatiti 11 mjesečnih plaća koje nikada nije dobio.
Dok mi tako o svemu pomalo ljudikamo, oko nas trčkaraju neobično vesela i razigrana njihova djeca, ja uporno brojim djecu i onim starijim dovikujem da uhvate njih još dvoje-troje pa da ih sve skupa slikamo. Na kraju svi se nekako okupiše u dvorištu ispod štrika gdje se trenutno sušila mirisna dječja odjeća i tako nastade ova obiteljska fotografija.
Netko je primijetio da u širokom dnevnom boravku nema računala, pa nam Dragan reče ako išta bude od tog braniteljskog dodatka da ima namjeru djeci kupiti barem jedno računalo. Mi se onako tužno zgledasmo i svi isto pomislimo, pomislimo kako bi bilo lijepo ovim putem pozvati nekog donatora, koji je voljan ovoj mnogobrojnoj obitelji darovati jedno računalo, a braniteljski dodatak, sve su prilike, trebati će još čekati.
Nisu baš njihova djeca opremljeni ni s mobitelima, tek je nedavno najstarija curica, koja ide u osmi razred, dobila prvi mobitel.
Pa, evo, još jednom pozivamo ljude dobre volje, dobrog srca i duše, neka izađu u susret ovoj potrebitoj djeci, ako hoćete i možete, to bi nam svima značilo jednako kao i dostojanstveni i mirni odlazak u Sarajevo!
UZB Ljubuški
