Miroslav Kutle, jedan od najpoznatijih HDZ-ovih tajkuna iz devedesetih godina prošlog stoljeća, prije dva dana “izvojevao” je još jednu pobjedu na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na osnovi zastare.
Prije par mjeseci isti je sud odbio optužbu protiv 62-godišnjeg Kutle u slučaju u kojemu ga se, zajedno s Ilijom Milišićem te Marijem Piškurićem, teretilo za makinacije s dionicama u čuvenoj aferi “Gradski podrum”.
Prije dva dana, pak, sutkinja Božica Barlović odbila je optužbu protiv Kutle te Zdenka Francetića, Petra Anića, Krunoslava Marčinka, Ivana Majića, Milene Šenator i Dražena Mandića za malverzacije i izvlačenje novca iz “Tiska” u korist Kutline “Globus grupe”. U oba slučaja tužiteljstvo je pokušalo spasiti stvar ubacujući u optužnicu da se radi o ratnom profiterstvu, no sud je takve kvalifikacije odbio, prenosi Slobodna Dalmacija.
Kutlu i ostale se, dakle, teretilo da su od 8. siječnja 1996. do 14. travnja 1997. godine u Zagrebu, iskoristili “vrijeme neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države i mirne reintegracije”, a zbog čega nisu postojale učinkoviti zakonski i institucionalni okviri zaštite manjinskih dioničara te su oni kao i vjerovnici bili neobaviješteni o financijskom poslovanju “Tiska” d.d. i njegove povezanosti s drugim društvima.
Zahtjevi za povrat
Kutle je tada, kao jedini osnivač i predsjednik Uprave Globus grupe d.d., preko svojih tvrtki Međunarodna novinska korporacija d.o.o. i “Ljudevit” d.o.o. kupio dionice “Tiska” d.d., a onda je koristeći utjecaj koji je stekao kupnjom “Tiskovih” dionica kako bi pribavio neimovinsku dobit za svoju Globus grupu, u više navrata naložio upravi “Tiska” d.d. da kreditiraju tvrtke “Kraljev Gambit” d.o.o. i “Pješak” d.o.o. kojima je direktor bio Krunoslav Marčinko.
Napravio je to preko Ivana Majića, direktora Globus Holdinga d.o.o., Milene Šenator, direktorice financija, i Dražena Mandića, pravnika u Globus Holdingu, koji su, pak, znali koji je krajnji Kutlin cilj i koji su te naloge prenosili Zdenku Francetiću, predsjedniku Uprave, i članovima uprave Božidaru Mariću (koji je “ispao” iz ove optužnice) i Petru Aniću.
Ovi su, pak, naloge poslušno prihvaćali iako su, po optužnici, znali da nisu zaprimljena sredstva osiguranja plaćanja te da će novac u konačnici biti doznačen u Globus Holding d.o.o. i da nikad neće biti vraćen “Tisku” d.d. Tako su na osnovi osam ugovora o kreditu izvukli 13 milijuna i 700 tisuća kuna.
Kako bi prikrili da nisu napravili ništa da novac bude vraćen “Tisku”, odnosno kako bi prikazali da su sredstva vraćena te da se izbjegnu zahtjevi za povrat novca prema Globus Holdingu d.o.o., početkom travnja 1997. godine Kutle je naložio članovima Uprave “Tiska” Mariću i Aniću da prema dogovoru s Marčinkom i Majićem, pristupe sklapanju, potpisivanju i ovjeravanju potrebne dokumentacije koju su prije toga pripremili i izradili Milena Šenator i Dražen Mandić.
Tada su Marić u ime “Tiska” kao kreditora uz suglasnost Anića i Irena Šepac u ime ŠKS KIM Karlovac kao korisnika kredita zaključili, potpisali i službenim pečatima ovjerili ugovor o kreditu na iznos od preko 17 milijuna kuna
Tijek novca
Istog dana u Karlovcu Irena Šepac u ime ŠKS KIM Karlovac kao kreditora i Ivan Majić ispred Globus Holdinga d.o.o. kao korisnika kredita zaključuju, potpisuju i ovjeravaju ugovor o kreditu na isti iznos od 17.196.605,50 kuna.
Optužnica je tvrdila da su ti ugovori sastavljeni i upotrijebljeni kao temelj za sklapanje triju izjava o višestrukom prijeboju – kompenzaciji te da su svi uključeni bili svjesni da po tim ugovorima nije bilo tijeka novca i da ne postoji stvarna osnova za provođenje kompenzacije.
Druga točka optužnice teretila je Kutlu, Francetića, Anića i Mandića da su oštetili “Tisak” za gotovo sedam i pol milijuna eura preko kredita za tvrtku Bussines Consulting LTD iz Beča. Dodatnih devet milijuna kuna iz “Tiska” je, po trećoj točki optužnice, izvučeno preko kredita tvrtkama “Sano” d.o.o. i “64 Polja” d.o.o.
Zagrebački je ODO optužnicu podigao 20. srpnja 2000. godine, a mijenjana je pet puta, tijekom kojih je od početnih 12 optuženih ostalo njih sedam, a šteta je s prvotnih 47 milijuna kuna “pala” na 30-ak milijuna kuna.
Zadnji put je mijenjana 27. travnja 2016. godine, kada je ubačeno da su djela počinjena “iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države te se optužba pozvala na Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije”.
Sutkinja Barlović je zaključila da je, budući da nema osnova za primjenu Zakona o nezastarijevanju, apsolutna zastara u ovom postupku nastupila 14. travnja 2019. godine.
Ugroza i rat – nedovoljno obrazloženo
Iz činjeničnog opisa točaka izmijenjene optužnice proizlazi samo puko navođenje da su djela počinjena za vrijeme neposredne ugroženosti neovisnosti…, a pri tome nije uopće opisan način na koji su optuženici iskoristili navedeno stanje, kao i u čemu se sastojalo nepostojanje učinkovitih zakonskih i institucionalnih okvira zaštite manjinskih dioničara te na koji način je stanje neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države i mirne reintegracije u vezi s neobaviještenosti manjinskih dioničara i vjerovnika o financijskom poslovanju ‘Tiska’ d.d. i njegove povezanosti s drugim društvima.
Dakle, u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice nisu opisane i naznačene okolnosti koje bi ukazivale da su od strane optuženika poduzete kriminalne radnje karakterizirane aktivnostima kojima se zloupotrebljava činjenica neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države i mirne reintegracije. Iz ovako postavljenog činjeničnog opisa proizlazi samo koincidencija vremena počinjenja kaznenog djela i vremena kada je u Republici Hrvatskoj trajao Domovinski rat i razdoblje mirne reintegracije pa se bez navođenja konkretnog razloga radnje optuženika automatski povezuju s tim stanjem – obrazložila je, među ostalim, sutkinja Barlović.
