Puno je toga, ne stane sve u jednu kolumnu. Stoga još malo zabave mome narodu. Došli smo do one: kruha i igara!

E, novija je: Nema kruha svakome, a gladan igrati ne može!

Za one koji mogu, predlažem da se, osim neki dan spomenutih manifestacija i disciplina, osnuje i jedna Lončarijada.

Jedna u čast g. Helene Lončar, bivše, nezaboravne ministrice obrazovanja ZHŽ-a.

O njoj i njenom radu su pisali mnogi. Ja ću samo kratki osvrt, a ostalo neka odrade stranačke i druge joj kolege.

Ona je bila pravi stručnjak u potpisivanju na nesuvisla rješenja i odgovore koje su joj servirali u Ministarstvu obrazovanja ZHŽ u svoje vrijeme. Naravno ukrašena pečatom istoga.

Danas jednim odmakom znam da nije ona kriva. To su njoj priređivali njeni pravnici, savjetnici, zamjenik i tko sve ne.

Ona je samo potpisivala, što je omiljena disciplina mnogih službenika naših institucija.

E, to potpisivanje neka bude ono sto će obilježiti manifestaciju. I pečaćenje, naravno.

Jednostavno to neka budu dani kad se od jutra do mraka potpisujemo, udaramo pečate i nogama u stražnjicu i jedemo domaće delicije i sve zalijevamo domačim hercegovačkim vinima, likerima i čistom nam i zdravom vodom s naših izvora.

Da moju inicijativu ne bi u startu odbilo vijeće za odobravanje sličnih manifestacija, potkrijepljujem jednim dokumentom kojeg gđa. Lončar potpisuje, a time i priznaje greške i propuste zbog kojih nisam bila primljena raditi.

U njoj priznaje kako na moje žalbe Ministarstvo nije odgovorilo.

Pogrešno navodi kako su obje žalbe po istom pitanju. A zapravo pomnijim čitanjem vidi se kako priznaje da su to dvije različite žalbe…

Posebno je zanimljivo, da, iako mi nije odgovoreno ni na jednu žalbu, gđa. Lončar konstatira: “… ne može se ponovno raspravljati o istoj stvari…”

Ako nije ona luda, ja sam.

Što je uslijedilo ne stane u ovu kolumnu.

Zato slijedi nastavak.

Koliko stignem pisati u svom gastarbajterskom životu. Nema ovdje plaće za nerad, za puko potpisivanje.

Neki misle da pišem iz ogorčenja.

Dobro misle.

Ali ogorčenje nije očaj!

Ogorčenje je kao gorak čaj ili liker. Ima nekog gušta u tome.

Kad sam shvatila tko bi mi bio ravnatelj, tko ministar, shvatila sam da bi mi gorak bio taj kruh.

Istina, netko ga slatko jede iako je kao ukraden, ako ćemo pravo.

Ali sve je to dio igre.

I udarac nogom u stražnjicu gurne čovjeka naprijed.

Zato sam tu gdje jesam.

Nakon nekoliko udaraca čak sam u prednosti, mislim.

Ma Bog zna!

Ja znam da stojim iza svega sto potpišem, tako i iza ovoga.

Čitamo se uskoro, još malo…

Najavili su neku tužbu, pa ću pisati za sud možda više uskoro.

E tu su se zeznuli… mogu ja izgubit na tom njihovom sudu, ali mogu konačno angažirati i odvjetnika, ta ne radim za eksere (čivije).

Ako bude tužbe, predlažem nek pričekaju pa me tuže udruženo, kao što su me udruženo i ometali u ostvarivanju prava.

Ružica Zeljko

Ljubuski.net