Iz udobnosti vlastitog doma ili poslovnog okruženja je lako pričati. Pišemo tekst, klima radi (tko je ima) a ako ide plaća redovno, ni gladno se nije. Stoga je razumljivo da se pojavi svako malo tekst u novinama koji sugerira da je se poneki emigrant vratio iz Njemačke ili neke druge europske destinacije.
Dobro je i to što su kolege novinari preuzeli preko svojih urednika zadaću donošenja pozitivnih strana ljudskih priča povratnika koji su surovost inozemstva odlučili zamijeniti vlastitim rodnim krajom. Kod kuće je bolje raditi bilo što, ukoliko se od toga može preživjeti, nego stvarati žuljeve negdje daleko u slabijim uvjetima rada. A naravno da ni u Njemačkoj ne cvjetaju ruže na svakom koraku, ni sunce ne može sjati tako lijepo kao u vlastitom okruženju, ne teku uvijek med i mlijeko.
Ipak, nisu sve sudbine emigranata takve da se vrate ljudi svojim obiteljima i domovima. Tamo odakle su otišli s mišlju da će u tuđini pronaći nešto bolje. I u tuđini se ljudi snalaze. Netko lakše a netko teže. Mnogi zato jer nemaju drugog izbora već gutati i trpjeti.
Zadaća svih savjesnih novinara bi trebala biti stalno upozoravati na sve veću emigraciju i sve veći odlazak, posebno mlađe populacije, s ovih krajeva. Nema budućnosti bez mladeži. Tko će rađati djecu, tko plaćati poreze, odakle će svoja primanja dobivati brojni umirovljenici? I to nema nikakve veze ni sa vjerom ni sa nacijom jer svi zaposleni u Bosni i Hercegovini, koji su naravno prijavljeni i osigurani, jednako pune proračun.
To upozoravanje za ostanak na ovim prostorima treba biti zadaća i svih vjerskih dostojnika. Svjedoci smo da su katolički u tome često ažurni. Od biskupa Komarice i brojnih svećenika čujemo često da je stado sve manje pa ni pastiri neće imati toliko dušebrižničkog posla. Za budućnost i suživot ove države bi i ostali vjerski dostojnici, pravoslavni, muslimanski, židovski, svi također upozoravati na upornost mortaliteta i demografskog kraha što su počeli prijetiti izumiranju svih naroda i vjera u BiH. (Su)život je temelj opstanka i ostanka. Svih zemalja/država ovoga svijeta.
Međutim, kada govorimo o ostanku na ovim prostorima, moramo se nužno dotaknuti i teme da postoje strukture koje bi taj o(p)stanak trebale osigurati. To su naravno političke strukture koje vode ovu državu. Vode je na način da ćemo doživjeti zrelost ili propast.
Dogovor ili sukob.
Onda bi i vjerski dužnosnici i novinari trebali više upozoravati na to da je za ostanak na ovim prostorima potrebna ponajprije zdrava međuodnosna klima. Suživot umjesto mržnje. A onda treba napomenuti i to da je za ostanak na ovim prostorima potrebno osigurati radna mjesta za potencijalne emigrante. Da se ne treba kupovati karta za ići vani. Dobro je kada netko tko ode u Njemačku ne zamjeni tu državu Švedskom ili Irskom nego se vrati kući. Bolje bi bilo da ne mora uopće ići.
Kada će u novinama ili u nekom drugom mediju biti donešena priča o nekome tko je odlučio uopće ne otići nego je se izborio za život na svom ognjištu a bez toga da je morao biti član neke grupacije koja je preduvjet za dobivanje posla? Posla koji je dovoljan za preživjeti i stvarati potomstvo jer je i dobro plaćen.
Propaganda povratka i ostanka mora biti utemeljena na općim vrijednostima a ne na pojedinačnim pričama. Eto, to bi trebalo reći našim političkim dužnosnicima ako ikada uopće sjednu za jedan ručak koji je trebao biti održan nedavno ali su im ega prevelika da pričaju o stvarnim problemima koji muče građane države koju vode a da manje stvaraju negativnu sliku međusobnih prepucavanja koja se nikada zornije prelijevaju na građane podijeljene prema nacionalnim i vjerskim pripadnostima jer i politički vođe su se deklarirale kao takvi. Za svoju korist, nažalost. A ne za one koji čak i sada pakiraju kofere jer im vlastita država nije osigurala uvjete dostojne čovjeka za stvaranje normalnog života.
Možda mogu ove riječi imati na prvi pogled prizvuk patetike. Ali nije tako, vjerujte. Budućnost se nalazi u radu i proizvodnji te suživotu a ne u crpljenju proračuna pa tko što stigne uzeti. Što je, na kraju, i dovelo do emigracije i demografski loše slike za brojna sela i gradove. Ne samo da se odlazi nego i oni koji ostaju često ne razmišljaju o, najbizarnije rečeno, ljudskoj reprodukciji, a lijepo sročeno, o stvaranju vlastitog potomstva.
Traže se razlozi ostanka na ovim prostorima. Politika ih treba osigurati jer svime upravlja. Ako nije sposobna, neka ide na dušu onih koji ju vode a ne na duše onih koji bježe jer ne vide drugog izlaza. Ali nije sve ni tako strašno. No moglo bi postati nastavili se ovako.
Marko Čuljak / Dnevno.ba
