„Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijet na njivi. Jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema. Ne pamti ga više ni mjesto njegovo“ (psalam 103:15-17).
Mi smo tek putnici na ovom svijetu koji sanjaju neki drugi, pravedniji svijet, premda i na ovome, sanjamo i nadamo se kako sve što činimo, činimo kako bi bili dionici tog boljeg i pravednijeg svijeta. Dosta puta nas nadanja iznevjere, i u tome nismo svi isti. Neki posustaju i odustaju od zacrtanoga cilja, no postoje neki premda rijetki koji nikada ne odustaju iako izgleda gledajući ljudskim očima kako je sve izgubljeno, jer je protiv njih sustav, ljudi podložni tom sustavu, te svi oni koji dobro žive od tog sustava, a jako su istrenirani u lažima i spletkarenju.
Ponekad ,premda u rijetkim trenucima njihovog života im se čini, kako ih je i Bog napustio, no takve trenutke brzo zamijeni spoznaja kako je Bog ljubav i milosrđe koji nikada ne napušta svoje vjerne ovčice.
Jedan od takvih je Petar Ereš bivši Predsjednik UZB Podružnica Ljubuški kojega je milosrdni nebeski Otac odlučio pozvati k Sebi danas 04.travnja 2020.godine.Premda je svima onima koji su ga poznavali ta spoznaja nejasna, neočekivana, zbunjujuća, jer su s njim dijelili godine ponosa i slave, počev od vremena prije Domovinskog rata, za vrijeme tog rata, poslije Njega, a poglavito u vremenima osnivanje UZB/Borci BiH iz Ljubuškog, te svih drugih podružnica te udruge u ŽZH, od prije 7/sedam godina, potpuno je jasno kako smo mi tek putnici koji idu ka svome cilju.
Sveta Majka Terezija je jedanput rekla: “Ne treba se bojati smrti, jer je smrt povratak u dom Božji. Za mene je najveća kruna ljudskog života: umrijeti u miru s Bogom“.
A pokojni Petar Ereš je odista umro u miru s Bogom, jer Bog iznimno i izuzetno ljubi svoje najodanije sinove, a Petar Ereš to odista jest jer je bio Branitelj, koji ljubi, a onaj koji ljubi spreman je dati najviše što čovjek može dati. Svoj život za prijatelje svoje. Braniteljima zapravo rat nikada ne prestaje. Oni moraju dok su živi ratovati – braniti istinu koja se gazi i u ratu i u miru.
A ta istina premda gažena, ponižena i ucviljena od onih koji su je zapravo u vrijeme Domovinskog rata branili nakon njega postali su upravo najgori protivnici te istine, koju je Petar Ereš sa članovima UZB iz cijele ŽZH branio na svakom koraku. Sjećamo se njegovog pjevanja na graničnom prijelazu Bijači s megafonom, “Zovi samo zovi, Ustani bane, Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana“, dok je stajao ispred članova UZB ŽZH na BIjači i drugim graničnim prijelazima, gledajući u oči naoružanim specijalcima zaštitnicima sustava koji brani istini na svijetlo dana, i koji su bili spremni dići svoje palice na one koji su ih stvorili.
Sjećamo se njegove molitve pred zgradom općine Ljubuški koju su za njim ponavljali članovi njegove udruge u vrijeme polaganja vijenaca poginulim braniteljima općine Ljubuški, jer svećenik koji je trebao s njima moliti tu molitvu je „kasnio“ iz razloga poznatih samo njemu i onima koje je poslušao da kasni.
A tek njegovi sočni vicevi kojima se šalio na tuđi ali još više na svoj račun, gdje nije štedio druge a ni sebe. Svima nam još u ušima odzvanja njegov zarazni zvonak smijeh kojim je razoružavao sve koji su ga slušali.
Pamtimo njegove govore u HNS te mnogim sastancima UZB diljem FBiH kada je svojom elokventnošću pridobivao mnoge simpatizere neovisno iz koje vojne komponente su bili, jer je bio srdačan, otvoren, jasan i precizan, a nije štedio nikoga. Najsočniji su mu obroci bili političari u kojima je vidio sve probleme s kojima se on i članovi njegove udruge suočavali svih godina od osnutka UZB/Borci BiH.
Nije umio mrziti i to je ona osobina koja krasi najveće ljude. Ljude koji imaju neskrivenu dobrotu u sebi. Ostavio nam je svima zalog koji ne smijemo prokockati nikada, premda nije doživio plod borbe u kojoj je izgarao, i to ne kako bi sebi ostvario prihod već svojim kolegama s ratišta koji su bili u kudikamo goroj situaciji nego on.
No, on je jedan od začetnika velike ideje o izjednačavanju prava svih Branitelja iz Domovinskog rata, onih koji su ta prava ostvarili i onih koji ta prava nisu ostvarili bešćutnom politikom vladajućih političkih elita.
Ta će ideja živjeti i nikada neće umrijeti, jer ta ideja ide korak uz korak s Braniteljima kao najčasnijim sinovima svake države pa i ove.
I upravo zbog te ideje, ideala za koje je pokojni Petar Ereš bio spreman položiti svoj život u ratu, pa čak i miru dužni smo mu napisati ovu posvetu, koja je tek mali dio mozaika koji je on slagao prkoseći, suncu, vjetru, snijegu ili kiši na graničnim prijelazima diljem FBiH, ili pak unutar institucija zakonodavne i izvršne vlasti u FBiH.
Dužni smo njegovati i zalijevati njegovu ideju oživotvorenja konačne istine o Braniteljima. A mi koji smo ga poznavali znati ćemo kako jer nam je pokazao.
Neka ti je laka Hrvatska zemlja za koju si živio i za koju si bio spreman umrijeti Petre!
Počivao u miru Božjem!
URB HVO-a ŽZH!
