Svaki te put zaboravim pitat; je li znaš da sad imamo Udrugu “Zaboravljenih branitelja”, oko nje se okupljaju svi oni koji nakon rata nisu ništa ostvarili? Svi se nečemu nadasmo, kad su dijelili povlastice i zasluge bio je red da se prvo krene od nas, nas sa prve crte, koji smo po brdima i bunkerima pokidali dvoje/troje vojničke čizme.

Ali ništa od toga, oni na vrhu vojne i političke vlasti bez našeg znanja međusobno podijeliše priznanja i činove, čak su i odlikovanja u tajnosti dijelili ispod stola. Nas prijatelju nigdje nema, teško ćemo dokazati i svojim unucima da smo ratovali i bili premni prolit krv za svoj narod!

Pade mi na pamet da je nakon Drugog svjetskog rata, tu i tamo, postojalo niz grobova “neznanih junaka”, nije se znalo ni tko su ni što su, samo se zna da su ti vojnici časno i pošteno ratovali i da su na tom i tom mjestu poginuli. Narod je poštovao njihovu ratnu prošlost, u posebnim prigodama njima su u čast mnoge delegacije polagale cvijeće i palile svijeće. Sjetimo se samo koliko je naših suboraca časno i pošteno nosilo teret Domovinskog rata, njihova su imena nama poznata, nakon rata su napustili ovaj svijet, a spomena im nema među zaslužnim domoljubima.

Tužna je istina da smo mi skupa s njima, odmah nakon rata, gurnuti na rub zaborava, nismo ni znali da nas ima toliki broj dok se nismo okupili oko udruge Zaboravljenih branitelja. Za mene je najveći smisao te naše udruge što vidim da nas još dosta ima među živima, nastojimo biti svi na okupu, štono se kaže “zlu ne trebalo” tko zna što nas sve u budućnosti čeka? Mnogi predviđaju skoru propast i ove države u kojoj trenutno živimo, a tko će drugi u tom rasulu braniti svoj narod već oni koji su ga već branili.

Aaaauuu, koda gledam, sad ćeš se ti na ovu moju izjavu razvikat, i to od prilike ovim riječima: …”ko mi smi više uputit poziv”…..”bija bi lud kad bi opet uzeo pušku u ruke, za koga da idem u rat?!”…..!!!

Ajde prijatelju, daj se ti još malo ljuti, pa ću ti nakon toga prozborit nekoliko riči! Ja ti nimalo ne zamjeram prijatelju, i ja sam donedavno isto tako govorio, sve dok nisam o svemu duboko razmislio. U stvari, mi nismo ratovali zbog onih i za one koji nas nakon Domovinskog rata gurnuše na rub zaborava. Mi smo ratovali zbog pravde i poštenja, branili svoje ljudsko dostojanstvo, štitili sigurnost svoje obitelji i svog naroda. Ako opet kojim slučajem krenu tenkovi s istoka, ili dobro poznati ratni poklici sa sjevera, zar ćemo svoje ratno iskustvo zatajiti i ratne poslove pripustiti našoj djeci, koja nikada nisu imala vojnu obuku niti se znaju služiti s ratnim naoružanjem? Zar ćemo dopustiti, prijatelju, opet da nam topovi razaraju crkve, a tuđinski tenkovi gaze po grobovima naših očeva, djedova i davnih suboraca? Zar ćeš moći odoljeti, prijatelju, kad svratimo po tebe i počnemo te moliti da nam se pridružiš i da opet odjeneš prigodnu odoru i kreneš s nama? Znam, znam da ćeš nam se pridružiti, sjetit ćeš se ti opet onog vremena kad se u nama početkom 90-ih budilo domoljublje, onda kad se prvi put u našem životu počeše stvarati stranke s Hrvatskim predznakom.

Ja se sjećam koda je bilo jučer, svratim kod susjeda Zlatana, dogovorili se, idemo skupa u Ljubuški na osnivački skup HDZ-a. Cijeli se prethodni dan govorkalo da je pun Ljubuški Udbe, te da će Milicija zabraniti skup, navodno već su spremne ćelije za one koje će privoditi. Ta se vijest širila od uha do uha, u nama rastao neki čudan prkos i ponos; idemo, svi idemo, nego šta već idemo! Zlatana zatečem na ulaznim vratima, nešto mi ozbiljan i blijed u licu. Što li je sad, ne vidim na njemu ono raspoloženje koje sam očekivao? Ništa ne progovara, širom ostavi otvorena vrata i zaputi se ispred mene put dnevnog boravka. On sam u kući i njegova žena, ona u polu sjedećem položaju zavaljena u trosjedu, gleda u sat i zabrinuto vrti glavom. Silvana kaže da je svakih pol sata pomalo probada u stomaku, misli da se radi o trudovima. Mene koda neko poli hladnom Vriošticom, nije valjda da će nam sad ona poremetit sve planove prije Udbe i Milicije? Vidi Silvana da smo obojica u šoku pa nas poče hrabriti, kaže da to ne mora ništa značiti, može tako probadati i potrajati nekoliko dana.

“Vi samo idite, za taj se skup spremate danima, biti će sramota ako se tamo ne pojavite, svi su već otišli.”

Kako ona to reče, meni poče gorjeti pod nogama, dajem Zlatanu znak očima da se za svaki slučaj što prije maknemo. Nije ga trebalo dugo nagovarat, on obeća ženi da će se vratit prije nego završi skup, i, već smo obojica na putu prema Ljubuškom.

Kad se zapjevala Hrvatska himna svi smo zaboravili privatne probleme, pjevalo se iz dna duše, u sviju se napele vratne žile i svi u licu postadoše crveni ko krv. Nakon himne počeše se izmjenjivati govornici, prosipaše parole tipa; “svoj na svome”… “hrvatska puška na hrvatskom ramenu”….”za mnom!!”. Za svaku izreku dobivali su gromoglasne ovacije, stvarno sam tada mislio da će nas ti grlati govornici predvodit i da oni već za sebe imaju spremnu ratnu opremu i naoružanje.

Prošla je ponoć kad se opet pjevala hrvatska himna, završio skup, zaputimo se kući i tek tada Zlatan zabrinuto reče; “Šta li mi je sa ženom?” Ja mu u šali rekoh da bi mu sad najrađe čestita ali ne znam je li mu žena rodila muško ili žensko. Nakon toga kroz mene prostrujaše nekakvi trnci, šalu na stranu, sjetim se da su na skupu bili svi naši susjedi, ako mu je žena išla rađat nije nju imao tko odvesti u rodilište. Bio sam u pravu, stvarno je nije imao tko odvesti, pa je Silvana izišla na cestu netko joj “intra” i odvezao je ravno u Čapljinu, tih su godina tamo rađale naše Ljubuške majke. Ona je već s večera tamo negdje između one dvije himne rodila zdravu i lijepu Hrvaticu!

Tako smo ti mi kod našeg Zlatana nekoliko sljedećih dana imali još jedan razlog više za veliko slavlje. Zlatanova žena Silvana nikad nam nije zaboravila kako smo je tada olako samu ostavili zbog tog našeg HDZ-a, dugo nam godina često prebacivala, doduše, ima desetak godina to nam više ne nabija na nos. Sjetim se često onih davnih dana, bilo je očito da nas rat neće zaobići. Naši su na vlasti na vrijeme počeli sebi uvoditi radne obveze, zapošljavali svoje podobne i njima uvodili radne obveze. Oni se pretvoriše u kulturnu gospodu i utihnuše, naše puške potom progovoriše. Nas su po brdima na ratištu natapale kiše, oni bi pokisli kad bi iz ureda do kafića pretrčavali po kiši. Nas su sušili studeni vjetrovi, a njih uredske grijalice. Oni su prije spavanja prali noge, a mi nismo izuvali čizme. Oni se umivali u toploj vodi, mi se nikako nismo umivali. Oni nakon rata međusobno razdijeliše preostali novac iz ratnih donacija, a nama poslaše električare i policiju, zbog duga od nekoliko stotina maraka isključiše nam struju. Oni od svoje pohlepe i bahatosti danas toliko oslijepiše, uopće ne vide kako u svijetu završavaju oni koji nepravdom i nepoštenjem vladaju!

Reći ću ti još nešto prijatelju ali ovo zadrži samo za sebe: Ljubuški broji više od šest stotina registriranih, obespravljenih i poniženih branitelja, dovoljna je još samo jedna kap da im se čaša prelije. U svako se doba od tih ljudi može do zalaska sunca mobilizirati jedna bojna, a do svitanja više ništa neće biti kao prije!!!

Krešo Vujević