NEKAD I DANAS: Što se dogodilo s ljudima?

Postupno su pod ovim nebom brojne nametnute ili silom prilika neizbjegnute pojave iskorijenile iz ljudi sve ono što su stvarali godinama i generacijama. Nevezano za političke uvjete koji su vladali, na socio-ekonomske prilike u kojima su živjeli i na sve druge životne pojave koje su normalne poput bolesti, smrti, smijeha i plača, stariji ljudi često znaju reći da je bilo bolje. Tako znaju mnogi reći i u jednom malom selu u kojem živi autor teksta.

Dakle, ne zbog toga što je vladao ovaj ili onaj politički pravac ili imao čovjek više ili manje, svi kažu da su bili zadovoljniji. Tko zna, možda su bili zadovoljniji jer nisu znali za bolje. Govori se o onom vremenu čak i prije Drugog svjetskog rata. Nakon toga su imali možda više posla, ali bio netko u birokraciji ili ne, uvijek su se radili teški poljoprivredni poslovi, vinogradi, sadio duhan i slično, od prije svitanja do sumraka. I onda kada nije bilo niti struje u selu a da ne govorimo o asfaltu, telefonu ili internetu.

Što se dogodilo? Dogodio se taj prokleti rat koji je raselio brojne obitelji, posvadio ljude koji su ostali u multietničkim sredinama, razorio i kuće kao građevine i domove kao nešto što počiva u srcu te kontaminirao ljudske duše. Ne sve, naravno. I hvala Bogu što nije sve.

Isto tako, dogodila se globalizacija koja u ovom slučaju ima dva lica. Pojave svih globalnih dostignuća kao što je prije spomenuti internet mogu biti i dobre i loše. Međutim, nisu se promijenila vremena, uslijed poboljšanja životnih uvjeta na svim poljima, promijenili su se ljudi opijeni i potaknuti utrkom za što većim dostignućima. Naši roditelji su u školu išli pješice ili biciklom, danas se ide autobusom ili čak se djeca svakodnevno voze. Nekada je glavno sredstvo igre bila lopta a danas je rijetko dijete koje u petom osnovne nema mobitel a da o kućnom tabletu i računalu ne govorimo. No, prije je bilo jedno od deset djece koje nosi naočale za vid a danas ih je kudikamo više.

Nekada su u jednoj kući živjele barem dvije obitelji a često i više. Gazda kuće sa ženom, dva sina sa svojim ženamai njihova djeca. Po 16 članova u četiri sobe, na primjer. I stvorena je izreka koja kaže – nije kuća tisna di čeljad nisu bisna.

A i u takvim uvjetima, čak i u godinama suše ili tuče s neba, u uvjetima siromaštva, nitko nikada nije umro od gladi. Danas bi svatko slobodu, samostalnost, svoju sobu da ima svako dijete i vlastiti sanitarni čvor da ima svaka pojedina obitelj. To nije donijelo vrijeme, to je donijela globalizacija i uvjeti života što mame svojim čarima kao kakav opijat. A što slijedi nakon svega ovoga i nakon što svatko teži samostalnosti? Slijedi napuštanje poljoprivrede, iseljavanje i, naravno, katastrofalna demografska slika u sadašnjosti te još gora u budućnosti. Tko je kriv? Prvi se na listu stavlja autor teksta.

Što se još dogodilo ljudima? Ako smo se zbog rata razjedinili, imamo svi barem svoje. Zašto se svatko sa svojima ne druži i ne smije jer i smijeh je lijek, najbolji čak. Ako nas globalizacija tjera naprijed, zašto i oni koji su se osamostalili te imaju sve preduvjete osnivanja obitelji i stvaranja vlastitog života, zašto „kradu Bogu dane“? Brojni su ljudi jednostavno postali nezadovoljni. Sobom, životom, svijetom, vjerom, ne pomaže ništa. Ponekad se smijemo ali se treba vratiti zbilji. Ponekad se napijemo ali alkohol ispari. Samo zato što, uslijed svega što imamo, a zdravlje je najvažnije, tražimo više. Uvijek trka za još većim dostignućem, sve dok ne bude prekasno.

Sve zbog nekih tamo samostalno izabranih krotitelja sudbina što su se oprijedijelili da nam budu svakodnevni uzor, zvijezda vodilja i da pratimo svaki njihov pokret. Neka se srami cijelo čovječanstvo kada pogleda na što je spalo, svi osim sirotinje. I sramimo se i mi što smo mnogo toga dopustili i kroz prste propustili. Kao naivci.

Marko Čuljak / Dnevno.ba