2016.: Status kandidata do kraja godine

2017.: BiH kandidat za EU ove godine

2018.: Sve smo ispunili i dobivamo kandidatski status

2019.: Ove godine stižemo Srbiju i Crnu Goru

2020.: Na summitu u Zagrebu status kandidata

2021.:

Bosna i Hercegovina je uz Kosovo (koje još uvijek nije država u punom smislu te riječi jer nema stolicu u UN-u) i dalje je poprilično udaljena od ‘europskog radara’ te nije napravila čak ni taj korak da dobije status kandiadat koji sam po sebi i ne znači mnogo. Tome u prilog ide i primjer Sjeverne Makedonije i Albanije koje su nakon dobivanja statusa kandidata godinama čekali na zeleno svjetlo za početak pregovora koje tek trebaju otpočeti. I ove godine je bh. političkim (kvazi)elitama iz Bruxellesa jasno poručeno kako moraju isporučiti reforme kako bi se uopće polovicom 2021. razmatralo dobivanje kandidatskog statusa. Manji dio njih je učinjen ali one glavne ne da su na čekanju nego najveći broj stranaka jasno poručuje kako će ih biti skoro nemoguće ispuniti. S druge pak strane, i dalje ponavljaju da na Unije ne treba uvjetovati nego nas ‘ugurati’ na sporedna vrata uvažavajući kompliciran sustav odlučivanja u BiH. Zbog takvog stava ne da nismo u vlaku koji sporo ali ipak ide ka EU nego smo i dalje na pogrešnim tračnicama a još uvijek nema toga koji bi na svratio na ispravne.

Kronologija jada

Podsjećanja radi, u veljači 2016. godine naša zemlja je službeno predala zahtjev za članstvo koji su u EU nevoljko prihvatili jer ni tada nismo imali ispunjenih nekoliko uvjeta koje smo dobili. Velikim lobiranjem Republike Hrvatske i još nekih zemalja zahtjev je primili ali kod velikog dijela članica EU i dalje su skeptično gledali na to. Međutim, to ne da nije promijenilo ništa u bh. politici nego su se stvari još pogoršale. Uvjete nismo isporučivali ali smo već te godine od lidera mogli čuti da ćemo status kandidata dobiti do kraja godine. To se, naravno, nije dogodilo za bh. vlasti i u 2017. nastavljaju po starom – svađe, blokade, podmetanja ali i slavodobitne najave da u prvoj polovice te godine imamo status kandidata. Od toga ne bi ništa, ali su političari zato uvjeravali da nam do kraja te godine ne može pobjeći. Itekako je pobjegao. Ulazimo u 2018., godinu općih izbora i najave su bile da ćemo u prvoj polovici te godine, dakle prije održavanja izbora, imati status kandidata što će uliti novi optimizam. Niti reformi, niti statusa kandidata. Listopadski izbori su se okončali i nove vlasti najavljuju kandidatski status u prosincu te godine jer su počeli raditi na reformama. Tijekom 2019. ne da ne možemo raditi na reformama nego se političke stranke ne mogu dogovoriti oko uspostave vlasti ali najave statusa kandidata i dalje su tu. I ne samo to – vrlo brzo bi mogli stići Srbiju i Crnu Goru. Srbija i Crna Gora nastavljaju otvarati poglavlja a BiH i te godine ne dobiva status kandidata a kamoli što drugo. Ulazimo u tekuću godinu, Hrvatska 1. siječnja 2020. preuzima predsjedavanja Vijećem EU organizira prvi summit EU i zapadnog Balkana nakon 2000. i svojski se trudi pomoći BiH. Ali kako pomoći nekome tko sam sebi ne želi pomoći? Naravno, bh. lideri ponovno javnost uvjeravaju da do lipnja imamo status kandidata. U međuvremenu Sjeverna Makedonija i Albanija dobivaju ‘zeleno svjetlo’ za pregovore a BiH nitko više niti ne spominje. Nakon toga u javnosti smo čuli da bi status kandidata trebali dobiti za obilježavanje 25 godina od Daytonskog mirovnog sporazuma ali dolazi hladan tuš iz Bruxellesa – niste ispunili uvjete i statusa kandidata nema barem do polovice 2021. Naravno, bh. političari već sada najavljuju kako ćemo sigurno do ljeta naredne godine imati status kandidata ne mareći za tim što gro uvjeta nisu niti počela rješavati. Čeka li nas još jedno razočarenje?

Bh. liderima se ne žuri

Računajući samo od predaje zahtjeva za članstvo narodi i žitelji ove zemlje izgubili su pet godina jer se političke stranke u BiH ne mogu i ne žele dogovoriti o bilo čemu osim podjele plijena i raspodjele novca. U tom razdoblju smo mogli i dobiti status kandidata i početi pregovore i otvoriti i zatvoriti nekoliko poglavlja. Međutim, za to su bile potrebne istinske reforme a ne one ‘papirnate’ i prazna obećanja. Nitko u EU ne nasjeda na statistiku i podatke koje friziraju naše vlasti po kojima ispada da bi Njemačka ili Švedska trebale kopirati ono što radi BiH, a ne obrnuto. Naravno, naši lideri to i ne rade zbog EU nego da bi zavaravali domaću javnost i birače. Njima se u EU ne žuri jer malo tko od njih želi biti u uređenom društvu u kojem su pravila jasna i ista za sve i gdje se za radna mjesta ipak gleda stručnost a ne posjedovanje ‘partijskih knjižica’. Kako bi oni u tom sustavu uopće izašli na izbore kada imaju samo dvije taktike – podizanje tenzija i uhljebljivanje u javnu upravu?

Dragan Bradvica / Dnevni.ba