HRT-ova urednica Helena Krmpotić osvrnula se na ubojstvo još jednog hrvatskog emigranta koji je ubijen u kolovozu 1981. godine u Švicarskoj.

Riječ je o tridesetogodišnjem Ljubušaku Stanku Nižiću, članu Hrvatskog revolucionarnog bratstva, ubijenome u noći 24. kolovoza 1981. revolverskim hitcima iz najneposrednije blizine, na svom radnom mjestu u züriškom hotelu Kindli.

O okolnostima njegova ubojstva zna se vrlo malo, a prema nekim informacijama za njegovo je ubojstvo odgovoran nedavno u Münchenu osuđeni Josip Perković, nekadašnji voditelj II. odjela Službe državne sigurnosti u Zagrebu, zadužen za neprijateljsku emigraciju, protiv kojega se još 2008. očekivalo da će Švicarska izdati tjeralicu.

Josipa Perkovića 1981. bili su uhitili neposredno nakon Nižićeva ubojstva, ali su ga morali pustiti, jer je imao lažnu putovnicu na ime Ivan Kovač i jamstvo zagrebačke firme “Astra” da je riječ o njihovom poslovnom čovjeku, navodi ljubuski.net.

Komentar urednice Helene Krmpotić prenosimo u cijelosti:

“Stanka Nižića ubili su djelatnici UDBE u Švicarskoj 24. kolovoza 1981. godine ispred hotela u kojem je radio.

Policijski istražitelj koji je vodio slučaj i s kojim sam razgovarala prepoznao je Josipa Perkovića u sudnici u Münhenu kao osobu koju je uhitio u Zürcihu zbog njegova ubojstva.

Perković je u Švicarsku stigao s lažnom putovnicom na ime Ivan Kovač te kao trgovački putnik tadašnje Astre. Po njega je došao Svetozar Tedeschi kako bi jamčio za njega kao direktor toga poduzeća.

Perković je pušten iz pritvora i isti se dan vratio u Jugoslaviju. Zastara za ubojstvo Stanka Nižića u Švicarskoj stupila je na snagu 2011-e godine.

U nekim lažnim izvještajima tajne jugoslavenske policije Nižića se spominjalo kao osobu koja je trebala izvesti atentat na Tita, prilikom njegove posjete Švicarskoj i grobu neznanom junaku.

Koliko je apsurdno opravdanje za njegovo ubojstvo potvđuje i činjenica kako je Tito umro godinu dana prije njegova ubojstva.

O njegovom ubojstvu znaju sve UDBINI agenti kodnoga imena Cico2 i Pitagora, obojica su još uvijek živi.

Malo je poznato kako Stanko Nižić ima sina – u trenutku njegova ubojstva njegova je djevojka bila trudna.

Doživjela je živčani slom i završila na liječenju. Dijete joj je oduzeto i dato na posvajanje. Sin je tek 2009-e godine doznao tko mu je otac i njegova obitelj.

David Nižić živi u Švicarskoj i uspio se spojiti sa svojom mnogobrojnom obitelji, od kojih veliki dio živi u Hercegovini i Kanadi”, podsjetila je u svojoj objavi Helena Krmpotić na još jedan slučaj Udbaške likvidacije.

Na 35. obljetnicu Nižićeva ubojstva poklonio se i general Željko Glasnović položivši vijenac i upalivši svijeću u znak sjećanja i poštovanja prema čovjeku koji nije dočekao neovisnost toliko mu ljubljene Hrvatske, javlja radioljubuski.ba

“Najgora stvar u tom bivšem sustavu je da je taj sustav stvorio ljude bez sjećanja. Mi se moramo vratiti u prošlost da bi imali budućnost, to je rekao Orwell. Onaj tko kontrolira prošlost kontrolira budućnost. Pitanje lustracije nije revanš već poziv na seljačke vodove na vješala. To je prvo osiguranje da ona ista kriminalna organizacija koja je radila sve ovo da opet ne dođe na vlast. Odvija se u tri faze. Prvo je da ljudi znaju što je lustracija tj. bolje reći rasvjetljenje, istina. Drugo je otvaranje arhiva u SKH-SDP iako je stavljen moratorij na još 20 godina da se njihovi arhivi ne otvaraju. Zašto? Čega se boje? To je zastrašujuće. Treća je kadrovska faza jer ako ste vi u Vrhovnom sudu osuđivali ljude za verbalni delikt u tom bivšem kriminalnom sustavu onda vi ne možete biti u Saboru jer vaš je dosje u Beogradu, a vi ste prijetnja nacionalnoj sigurnosti”, rekao je general Željko Glasnović.

Po narudžbi komunističkih vlastodržaca

Spomenuti Josip Perković, od početaka neovisnosti Republike Hrvatske, bio je i u samome vrhu hrvatske obavještajne službe. Njegov sin Saša Perković bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost nekadašnjem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću, a tu mu je dužnost povjerio i predsjednik Ivo Josipović.

Vlada Zorana Milanovića, uz silnu pomoć tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, upravo je očajnički ustrajavala na neizručenju ljudi koji su danas osuđeni ni manje ni više negoli na doživotnu robiju, a na hrvatski ulazak u Europsku Uniju bačena mračna sjena zahvaljujući nasljednicima komunističkog i zločinačkog Titovog režima.

Emil Tedeschi, sin Svetozara Tedeschija kojeg spominje Helena Krmpotić, prijatelj Zorana Milanovića, jedan je od najbogatijih hrvatskih poduzetnika. Nedavno je u nedostatku argumenata rekao da ga napadaju “filofašisti”, kada je mladi slovenski znanstvenik otkrio što sve stoji u dokumentima iz ljubljanskog arhiva. Iz prvog se dokumenta vidi da je Svetozar Tedeschi u Rothemu bio menadžer, a sam Emil Tedeschi njegov zaposlenik. U dokumentima Službe državne sigurnosti, centar Koper, jasno se vidi da je Emil Tedeschi bio aktivan u tvrtci Rothem iz Trsta, koju se sumnjičilo da je ispostavljala lažne fakture brojnim hrvatskim tvrtkama te tako izvlačila i prala novac za Savez komunista.

Prisjetimo se imena poznatih hrvatskih žrtava koje je pogubila UDBA, a od kojih je zasad izrečena presuda u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića.

Glas Koncila objavio je ovaj kronološki popis: 1946. Italija – Ivo Protulipac, 1948. Austrija – Ilija Abramović, 1960. Argentina – Dinka Domačinović, 1962. Argentina – Rudolf Kantoci, 1966. Kanada – Mate Miličević, 1967. Njemačka – Jozo Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić i Petar Tominac, 1968. Italija – Josip Krtalić, Ante Znaor, Australija – Pero Čović, Francuska – Nedjeljko Mrkonjić, Njemačka – Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa, 1969. Njemačka – Mirko Ćurić, Nahid Kulenović, Španjolska – Vjekoslav (Maks) Luburić, 1971. Argentina – Ivo Bogdan, Engleska – Maksim Krstulović, Njemačka – Mirko Šimić, Švedska – Mijo Lijić, 1972. Italija – Stjepan Ševo, Rosemarie Bahorić i Tatjana Ševo, Njemačka – Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić, 1973. Njemačka – Josip Buljan-Mikulić, 1974. Njemačka – Mate Jozak, 1975. Austrija – Nikola Martinović, Belgija – Matko Bradarić, Danska – Vinko Eljuga, Njemačka – Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić, Švedska – Stipe Mikulić, 1976. Francuska – Ivan Tuksor, 1977. Južnoafrička Republika – Jozo Oreč, Njemačka – Ivan Vučić, 1978. Francuska – Bruno Bušić, SAD – Križan Brkić, 1979. Kanada – Cvitko Cicvarić, Goran Šećer, SAD – Marijan Rudela, Zvonko Štimac, 1980. Njemačka – Mirko Dekster, Nikola Miličević, 1981. Francuska – Mate Kolić, Njemačka – Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić, Švicarska – Stanko Nižić, 1983. Njemačka – Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Miro Župan, 1984. Njemačka – Slavko Logarić, 1986. SAD – Franjo Mašić, 1987. Kanada – Damir Đureković, Njemačka – Ivan Hlevnjak, 1989. Njemačka – Ante Đapić.

Iz tih je podataka razvidno da su jugoubojice po narudžbi komunističkih vlastodržaca likvidirali »narodne neprijatelje« oba spola, od djece do staraca: u Argentini, Australiji, Austriji, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Kanadi, Njemačkoj, SAD-u, Švedskoj, Švicarskoj, Južnoafričkoj Republici.

Doživotna robija za Perkovića i Mustača trebala bi biti doživotna politička diskvalifikacija za Zorana Milanovića kao šefa stranke koja je sljednik komunističke partije čiji je zločinački karakter sada i službeno dokazan na njemačkom suđenju. To bi morao napraviti kao premijer Vlade koja je odbijala izručiti čelnike Udbe, ali i za Ivu Josipovića, jer su pod njegovim skutima pisane regule “lex Perković”, ističe Tihomir Dujmović.

Međutim, niti jedan od navedenih političkih čelnika s komunističkom prošlošću nije se sam isključio iz politike, državno odvjetništvo koje je otvoreno opstruiralo potupak u Münchenu također šuti.

Iako postoje nepobitni dokazi kako je Udba kontrolirala tokove novca i raspoređivala tokove novca uoči raspada Jugoslavije, a oni koji su pokušali razotkriti taj kriminal “crvenih menadžera” likvidirani su bez milosti, u Hrvatskoj se nismo pomakli ni za milimetar u rasvjetljavanju te korupcijske, zločinačke komunističke prošlosti.

Vodeće političke strukture ne zabrinjava ni korupcija, jer nitko od političkih aktera u aktualnoj predizbornoj kampanji o korupciji ni riječi ne zbori, na što je upozorio i TI Hrvatska.

Narod.hr