Hercegovina. Sam njen spomen u meni budi slike žuljavih ruku naših djedova i škrtih, ali obrađenih, polja u kamenu. Snalažljivost, vjera i ustrajnost su vrline koje povezujem s tim istim fotografijama. Ali onda se zapitam je li uistinu bilo tako?
Nemam puno godina iza sebe, tek brojne prepričane priče mojih baka i djedova koje govore o tim “godinama koje mi nedostaju” da bih bio vjeran pripovjedač. Isto tako nisam nikada bio član niti jedne stranke niti sam ovisio o onome tko vlada. Ali po brojnim pričama bližih i daljih prijatelja znam dosta o tome, što mi daje za pravo da pokušam pobiti par hercegovačkih “dogmi”.
Dogma broj 1 — Kažu nema posla
Činjenice govore drugačije. Posla i te kako ima, ali je sve manje vrijednih i upornih mladih ljudi. I dok će svi za nezaposlenost upirati prstom u vladajuću garnituru, nitko neće naglas reći “Dosta je bilo kupovine radnih mjesta i podobnih na ključnim pozicijama” jer svatko se nada da će preskočiti svojeg najboljeg prijatelja u redu u službi za zapošljavanje, nadajući se nekom rođaku sto je “bliže vatri” koji će ga progurati, bez natječaja i bez velikih pitanja na razgovoru za posao. Jer “učio sam 4 godine da cijeli život ležim” je misao vodilja svih uzornih studenata, a kada se jednom dokopaju tog poslića, kao mantru ponavljaju “nema posla” — da bi svu konkurenciju poslali u Njemačku.
Dogma broj 2 — Čović je kriv za sve
Ma kakav Čović — pa zaposlio je pola Hercegovine! Poznato je da se svi političari na funkciji hvale svojim humanitarnim brojkama istovremeno uživajući u osjećaju nadmoći. I često ti isti ljudi bruje protiv svojega vođe zbog toga što radi ono što bi oni željeli raditi — zapošljavati sebi podređene.
Dogma broj 3 — HDZ je kriv za sve
HDZ nije stranka, ona je način razmišljanja modernog Hrvata katolika domoljuba Hercegovca. Ona odražava volju i težnju većine naših susjeda i prijatelja, a njihova iskaznica je prozor u toliko jaka poznanstva da bi ih se i masonska loža posramila. I već 27 godina tu stranku na vlast dovode oni isti ljudi koji protiv nje pričaju. I mislim da bi barem trebali biti iskreni i šutjeti. Ne radi nas, nego radi sebe — takva priča se ruga njihovoj inteligenciji.
Dogma broj 4 — Srbi i muslimani su krivi za sve
Doduše ne za sve. Kada treba nabaviti dobro ugojeno svinjče ili dobar domaći med — zove se prijatelj iz Trebinja. “Uf dobre baklave majko draga” — reče Ante dan poslije Bajrama, kada mu je Mirza pokucao na vrata i donio tepsiju baklave. Ili kada je Ivan otišao u Banja Luku i tjedan dana visio po disko klubovima pjevajući „hrvatske domoljubne pjesme“. Dobro — to sam izmislio. Nije nikada bio u Banja Luci, ali svako jutro kada ide na posao toliko pojača cajku da se uživi kao da je u najzabačenijoj kafani Banja Luke. Sreća da ga HDZ-ovi bilbordi uz cestu trgnu, pa smanji „kasetaš“ i refleksno spremno pozdravi DOM.
Dogma broj 5 — Hercegovina radi, Sarajevo se gradi
Prvo i najbitnije — trećina Hercegovine radi, dok ostale dvije trećine ovu prvu jašu. Nema tu mjesta za Sarajevo. Da Sarajevo ovisi o Hercegovini, davno bi se napunila Njemačka Sarajlijama kao što se sada puni Hercegovcima.
Dogma broj 6 — Nama treba treći entitet
Imamo ga i ne treba nam. Imamo toliko zaposlenih u državnoj administraciji da bismo već trebali razmišljati i o četvrtom entitetu ili kakvom distriktu u srcu Hercegovine kao poticaj novima radnim mjestima. Ali doći će i to vrijeme — kada porastu apetiti i želja za boljom pozicijom svima onima koji sada donose kave svojim šefovima, koji se bore za pažnju kao mala beba za pogled svoje majke. Kada im dosadi tračati jedne te iste osobe, željeti će se malo dignuti od raje. I onda će položiti pravosudni (zemljo pripremi se — ako su morali ponovno uzeti knjigu u ruke, morati će postati direktori i direktorice). Ali nema pozicija — i zato se bližimo “četvrtom entitetu” i novim daljim i bližim krivcima.
Zaključak
Svi su krivi. I ja sam kriv. I mislim da sam upravo dobio crvenu zvjezdicu kao nagradu za moj rad i promatranje. Diskreditirajuću ocjenu, ocjenu ravnu maski za kugu u hladnom srednjem vijeku. Hladnom, ali ne kao sto su hladna ljudska srca naših nadobudnih mladića i djevojaka.
