Dana 19. rujna 1993.godine pripadnici tzv. Armije BiH su iznenada napali pripadnike HVO-a u mjestu Vituša koje se nalazi preko puta brane Salakovac, između Mostara i Sarajeva.

Tom prigodom su na licu mjesta stradali Zvonimir Zovko zvani Peta, rođ.06.06.1961. godine, i Vincel Lasić zvani Šera, rođ.08.08.1960.godine, dok su Pero Kosir rođ.25.10.1961.godine, Dragan Lasić rođ.30.08.1959.godine i Mario Lasić rođ.15.11.1969.godine stradali u zatočeništvu na lijevoj obali rijeke Neretve (20,21 i 22.09.1993.godine).

Prigodom upada pripadnika tzv. Armije BiH među pripadnike HVO-a zarobljeno je još 5/pet pripadnika HVO-a od kojih je jedan pobjegao spasivši se skokom s njihovog kamiona na lijevoj obali rijeke Neretve, u ranim jutarnjim satima 20.09.1993.godine, dok su četvorica pripadnika HVO-a narednih mjeseci razmijenjena uz velike ožiljke, psihičke i fizičke traume koje su pretrpjeli od strane pripadnika tzv. Armije BiH.

Koliko je poznato neki krivci za smrt pripadnika HVO-a iz Vituše su procesuirani i dobili su simbolične zatvorske kazne dok su nalogodavci tih zločina po starom uhodanom običaju kada su u pitanju vodeći zapovjednici tzv. Armije BiH ostali pošteđeni od procesuiranja što baca mrlju na pravdu i pravičnost koja se primjenjuje u BiH od završetka Domovinskog rata u BiH do dana današnjeg.

Kao kuriozitet bitno je napomenuti kako su svi ubijeni i zarobljeni pripadnici HVO-a iz istog mjesta, odnosno istog sela Uzarića pokraj Širokog Brijega, što još jedanput potvrđuje neprijepornu istinu kako nikada nije dobro slati na borbenu liniju većinu borbeno sposobnih stanovnika, odnosno Branitelja iz istog sela, iako se oni najbolje poznaju, iz čega se izvlači pogrešan zaključak kako neće jedan drugoga izdati, jer istinski Branitelj nikada ne izdaje svog suborca pa bio on Hrvat, Srbin, Francuz ili Nijemac, što je već dokazano tisuće puta na ratištima diljem RH i BiH.

Promatrajući danas 19.rujna 2020.godine, s odmakom od punih 27 godina osmrtnice ubijenih bojovnika HVO-a pripadnicima II Bojne „Zoran i Vice Kožul“, odnosno pripadnika Brigade “Mario Hrkać Ćikota“ u čovjeku koji ih je većinu poznavao u dušu, s kojima je dijelio školske i studentske klupe, a poglavito klupe Širokobriješke gimnazije, s kojima je s velikom strašću igrao košarku, dijelio zadnji komad sendviča, u Gelbaju kod Gimnazije, s kojima je maštao i sanjao, kibicirao prve ljubavi, ne mogu a da ne krenu emocije koje najprije kao prve kapljice kiše klize niz obraze, da bi konačno njima potekao potok suza jer to nisu ni čim zaslužili, jer su bili dobri ljudi i vjernici.

Dobri momci koji su samo branili svoj domove od izdajnika i nevjernika s druge strane Neretve. S druge strane Boga. Nepravda koja ih je sustigla tog jutra 19.rujna 1993.godine i dan danas proganja njihove suborce i sve nas koji smo ih poznavali i koji smo bili kojih 400 m zračne linije od njih na drugim položajima.

Nepravda koja proganja hrvatski narod u BiH od završetka Domovinskog rata do dana današnjeg a koja nepravda kulminira upravo ovih dana kada eksponenti muslimansko-bošnjačke politike u BiH u ime te tzv. BiH koja je čista fikcija odnosno apsurd koji raste u očima tih istih imaju namjeru zbrisati hrvatski narod iz te države. Nisu mogli te 1993.godine a kamoli danas. Na to nas obvezuju žrtve naših Uzarićana koje ne smijemo zaboraviti a koje su zalog naše smislenije i pravednije budućnosti.

Jer nema veće ljubavi od polaganja svog života za svoje prijatelje.

Neka im je laka hrvatska zemlja za koju su položili svoje živote. Počivali u miru Božjem!

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info