FOTO: Domagoj Ledić

”Ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo”, izreka je potpuno primjenjiva na rad hrvatskog i bosanskohercegovačkog novinara Miljenka Karačića (61) iz Širokog Brijega iza kojega su puna četiri desetljeća marljivog novinarskog rada u različitim medijima. Autor je desetaka tisuća članaka i fotografija u tiskovinama svih formata i autor ili urednik stotina televizijskih izvješća, reportaža, osvrta ili emisija.

Premda je pisao, kako će i sam reći, o svemu i svačemu, svekolika javnost ga ponajprije prepoznaje kao novinara HRT-a i revnosnog kroničara širokobriješkog sporta. Povijest sporta i sportska dostignuća u gradiću na rijeci Lištici ima doslovce u malom prstu. Generacije sportaša različitih profila prošle su kroz njegove riječi u desetcima tisuća novinarskih članaka odaslanih u javnost. Istina, o širokobriješkom sportu pisali su i pišu mnogi novinari i novinarski entuzijasti, ali nitko tako temeljito i istinoljubivo kao Miljenko Karačić.

Učio je od najboljih

Nakon završenog gimnazijskog školovanja u Širokom Brijegu imao je želju studirati novinarsvo. Međutim, financijska nemogućnost i nepostojanje spomenutog studija u Mostaru primorali su ga upisati studij ekonomije. Na njemu je posebnu pozornost posvetio statistici i statističkim metodama koje će mu, kako će se kasnije ispostaviti, trasirati put u novinarske vode. Iako je studij ekonomije uspješno završio, vjerovao je kako će novinarstvo obilježiti njegov život.

”’Uvijek sam računao kako ću se novinarstvom baviti u životu. U jesen 1979. godine počeo sam surađivati sa Sportskim novostima. Kao student ekonomije uglavnom sam se bavio statističkim metodama koje sam primijenio na tadašnju Prvu ligu Jugoslavije koja je bila opširno obrađivana u Sportskim novostima. Prikupljao sam sve pojedinačne podatke (golove, asistencije, kartone, broj gledatelja…) i kumulativno ih obrađivao. Dakle, nešto što je danas uobičajeno, čak i za najniže lige, tada je izazvalo pravu revoluciju”, otkriva na početku razgovora za Bljesak.info Miljenko Karačić, koji je svojim radom oduševio tadašnje urednike Zvonu Mornara i Miroslava Redea, dobio suradnju i tako zaradio prvi novinarski honorar.

Nakon toga je uslijedio Miljenkov ozbiljniji novinarski angažman i isti je potrajao do 1982. godine i odlaska u vojsku. U međuvremenu je počeo pisati i obrađivati i druge teme. Za Večernje novine, uz pojedine angažmane u Sportskim novostima, pratio je lištičku (širokobriješku, nap. a.), a ostale teme za mostarski tjednik Sloboda i sarajevsko Oslobođenje. U Oslobođenju se susreo s novinarom koji će uvelike oblikovati njegov novinarski stil.

”Iz Oslobođenja, vrlo kratko nakon moje prijave, poslali su mi pismo da se javim Mugdimu Karabegu u Mostar. On je i danas živ, stanuje u Americi, doajen je novinarstva vrlo čestit čovjek. Karabeg je trasirao moj novinarski put i naučio me osnovnim informacijama i postulatima. On me naučio koliko su konstrukcije rečenica vrlo bitne, kao i razlikovanje novinarskog od književnog teksta. Novinarski tekst mora biti svakodnevan, blizak i razuman svakom čovjeku”, ističe Miljenko Karačić i prisjeća se svojih ”početnih muka”.

”Trebao sam napisati dva-tri teksta i za nekoliko ih dana donijeti Karabegu na pregled. Sjeo sam u njegov ured, a on je sve išarao. Dok sam gledao što radi znojio sam se, trljao ruke i pomislio: ‘Bože moj, kud sam došao’. Smišljao sam kako ću se ispričati čovjeku i reći mu kako novinarstvo nije posao za mene. Međutim, on je te moje misli prekinuo riječima kako u svojih 30 godina rada u Oslobođenju nije sreo pismenijeg i spremijeg čovjeka za novinarstvo”, prisjeća se svojih početaka i uputa koje je dobio od Mugdima Karabega.

Samo nekoliko mjeseci nakon angažmana u Oslobođenju uslijedili su prvi problemi. Naime, trebao je pratiti neke događaje koje nije htio pratiti, a jedan od takvih događaja bilo je otvaranje neke tvornice u Grudama. Umjesto praćenja vladajuće komunističke klike izabrao je proslavu svetkovine Presvetog Srca Isusova u rodnom Crnču.

”Dobro se sjećam, jedne nedjelje u Grudama se otvarala tvornica na čije je otvaranje došao došao cijeli Centralni komitet na čelu s Brankom Mikulićem. Međutim, te nedjelje u mom rodnom mjestu proslavljao se patron župe – svetkovina Presvetog Srca Isusova i ostao sam slaviti sa svojom obitelji i prijateljima. Zbog toga su me proglasili kleronacionalistom, a neki od tih stu i danas živi, pa je uslijedila kraća stanka”, otkriva nam Miljenko Karačić.

Svojim tekstovima demaskirao je rodni grad

Nakon vojske opet je nastavio s novinarskim radom – do pojave elipse u Izbičnu i novih problema s tadašnjom vlasti. Zagonetni trag u obliku elipse koji se pojavio u jednoj vrtači u Izbičnu postao je udarna vijest o kojoj je pisao i Miljenko, a što se nije svidjelo pojedincima u ondašnjem Socijalističkom savezu.

”U to vrijeme, kada bi netko htio bio dopisnik medija, morao je imati dozvolu Socijalističkog saveza. Kako je pojava elipse izazvala veliki odjek u javnosti i postala udarna vijest na naslovnicama, meni su javili kako pišem bez provjere i samo stvaram probleme lokalnom stanovništvu. Tada sam opet nakratko prestao pisati i posvetio se samo poslu općinskog tržišnog inspektora”, ističe Miljenko u razgovoru za Bljesak.info i prisjeća se kako su ga ipak vrlo brzo nakon toga ponovno zvali iz Oslobođenja.

”U Široki Brijeg je dolazio Kažimir Jelčić ispred vladajuće komunističke klike, a povod dolaska bilo je uređenje i meliorizacija Mostarskog blata u sklopu provedbe Zelenog plana UN-a. Iz Oslobođenja su čekivali da ću poslati izvješće o tome, a meni to nije padalo napamet. Ipak, nakon osobnih molbi Mugdima Karabega i Žarka Salavarde, uz jamstvo kako više neće biti sabotiranja, pristao sam napisati članak i nastavio sam pisati za Oslobođenje sve do prekida veza početkom Domovinskog rata”, prisjeća se.

U Oslobođenju su objavljivani najčešće njegovi mali tekstovi, tekstovi iz života običnih ljudi iz širokobriješkog kraja koji je bio stvarno zapostavljen. Velika je bila svaka informacija koja je dospjela u medije. Do rata je objavio na stotine takvih tekstova kojima je nastojao demaskirati stigmatizirani Široki Brijeg.

U ratu je ustrojio i uređivao službeno glasilo tadašnje Herceg-Bosne Narodne novine. Uređivao je i pisao za svih 68 brojeva lokalnog širokobriješkog lista Vrisak koji je izlazio dva puta mjesečno. Kasnije je spomenuti list prerastao u Hrvatski list i postao tjednik, a izašlo je ukupno 108 brojeva. Zbog uspješno obavljenih poslova ratnog reportera za vrijeme Domovinskog rata predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Spomenicom Domovinskog rata.

”To je bilo novinarstvo puno entuzijazma i vrlo profesionalno, rađeno od iskusnih ljudi. Uvezane brojeve Hrvatskog lista treba dati studentima novinarstva kao obveznu literaturu da izučavaju kako se rade pravi intervjui i reportaže. Dovoljno je reći kako se na jednom tekstu radilo danima, a da ne govorim koliko se važnosti pridavalo borbi za hrvatski jezik ili stilu pisanja. Andrija Zeljko, Marko Knezović – Ćopo, Blanka Kraljević, Dragan Naletilić, Jozo Pavković, pokojni Ivan Ćubela… i ostali s kojima smo surađivali tome su davali veliku pozornost”, pojašnjava Miljenko Karačić i ističe kako je na njihovim kavama račun uvijek pklaćao onaj kojega bi se uhvatilo da je nešto nepravilno rekao ili stilski neispravno napisao.

Važnost emocija i otkrivanja pozitivne strane novinarstva

HRT je 1992. godine otvorila dopisništvo u Širokom Brijegu i Miljenko Karačić je među prvima s hrvatskim javnim servisom ostvario suradnju. Najprije kao vanjski suradnik, a od 1995. godine do današnjeg dana kao zaposlenik u stalnom radnom odnosu. Bio je i inicijatorom i predsjednikom Udruge hrvatskih novinara u BiH.

U početku je bio urednikom dopisništva (TV centra), a kasnije studija u Širokom Brijegu. Uređivao je emisije Kronika Herceg-Bosne i Federacija BiH, nekoliko puta radio emisiju U krupnom planu, kasnije uređivao i Hrvatsku kroniku u BiH, a i danas je posvećen emisijama i prilozima koji tematiziraju život i probleme Hrvata u BiH. Kada je dopisništvo HRT-a ukinuto 2014. godine prošao je audiciju za videonovinara i tim poslom se bavio sve do ponovnog otvaranja dopisništva u Mostaru i sada opet obnaša dužnost urednika dopisništva.

”Ja sam stari kov novinara. Nikada nisam mogao sjediti na nekom događaju pet-šest sati, primjerice kao na skupštinama općina i njihovim vijećima, i onda o tome izvješćivati, poglavito kada znate da se svaka napisana riječ posebno analizira i gleda. Nisam volio to tzv. forumsko novinarstvo”, otkriva naš sugovornik i ističe važnost pozitivne strane novinarstva.

”Vrlo rano sam upoznao neke novinare, sjedio s njima i upijao njihove savjete. Minja Bojanić, koji je i sam odličan novinar, uvijek je govorio kako čovjek/novinar mora biti pošten, iskren, kako prema sebi, tako prema i drugima. Doista je tako. Naučio sam kako u novinarstvu nije sve crno-bijelo, novinarstvo nije samo crna kronika. Novinarstvo je nešto afirmativno i mene je uvijek zanimala ta pozitivna strana novinarstva”, ističe Miljenko Karačić u razgovoru za Bljesak.info.

Otkriva kako od Tomislava Židaka posebno pamti naputak o tome kako konferencija za novinare nikad ne treba novinaru služiti kao izvor informacija. Ističe kako se na konferencijama za medije dijele samo servisne informacije, a pravi novinar će uvijek pokušati doći do informacija iz drugih izvora i tako donijeti nešto novo i privući svoga čitatelja.

”Novinarstvo ne bi trebalo biti emocija, nego samo činjenica. Međutim, sportsko novinarstvo bez emocija je ništa. Ona je tu posebno naglašena i čovjek se kroz emociju afirmira na neki način. Zato je zabluda da je sportsko novinarstvo nižeg ranga. Ono je vrlo zahtijevno, sportski novinar mora biti teorijski potkovan, poznavati sve novinarske forme. Ono je i time zahtjevnije jer svi nose emociju, kako igrači, navijači, tako i novinari i oni koji će sutra čitati napisano”, smatra naš sugovornik kojem je Sportski savez općine Široki Brijeg 2007. godine dodijelio Posebno priznanje za doprinos razvoju širokobriješkog sporta.

Široki Brijeg krasi velika privrženost lokalnim klubovima

Kada je riječ o širokobriješkom sportu, Miljenko Karačić najviše je novinarskih članaka napisao o košarkaškom i nogometnom klubu. Naravno, uvijek s određenom dozom emocija pri tome štiteći objektivnost i poštujući suparnika njegovog kluba.

”Malo sam privrženiji HKK Široki. Uvijek sam volio košarku, igrao sam svojevremeno, ali trenirati nisam mogao jer sam živio u Crnču. Istina, odigrao sam nekoliko neslužbenih utakmica za ondašnju Mladost, jer je košarka u moje vrijeme bila vrlo popularna. Pokojni Stanko Jelčić – Ćanka sva nas je zaludio košarkom, volio je ljude koji su igrali košarku, a ja sam odrastao uz taj klub”, iskren je naš sugovornik.

”Godine 1989. godine s košarkaškim klubom sam doživio najemotivniji trenutak. Punih 12 godina bili smo u ondašnjoj Hercegovačkoj ligi i nikako nismo uspjevali uhvatiti prvo mjesto. Ipak, dolaskom Srećka Mandića na mjesto predsjednika kluba, koji me imenovao svojim tajnikom, klub je napravio pravi podvig i kao čisti autsajder u završnici u Maglaju pobijedio Troglav iz Livna i Radnički iz Goražda i plasirao se u Republičku ligu. Za nas je to bilo ravno osvajanju prvenstva”, otkriva Miljenko u razgovoru za Bljesak.info.

Smatra kako su i košarkaški i nogometni klub u Širokom Brijegu prošli logičan razvojni put, postupno idući od najniže razine do vrha. Priznaje kako su do rata oba kluba bila amaterska, ali koje je uvijek krasila organizacija, način poimanja sporta, navijanja i privrženosti lokalnom klubu, čime se nisu mogli podičiti neki drugi klubovi u susjedstvu.

”Uvijek su se oslanjali na domaće momke. Razvila se zdrava sportska kultura. Istina, navijalo se za neke veće klubove, ali privrženost svome lokalnom nikada nije izostala. Primjerice, to je posebno bilo izraženo u utakmicama ondašnje Mladosti protiv mostarske Lokomotive za koju su igrali kvalitetniji igrači koji iz kojekakvih razloga nisu mogli igrati za Velež. Domaći su momci uvijek odgovarali inatom na njihovu kvalitetu. Te su utakmice bile pune naboja i rivaliteta”, kazuje.

”HKK Široki i NK Široki Brijeg danas su prepoznatljivi znak mjesta. Čak i u ona vremena kada je Široki Brijeg iz svih centara moći ignoriran i zapostavljen, sport je bio jedina širokobriješka vrijednost koju su svi poštivali. Sportaši su uistinu uvijek bili pravi ambasadori ovoga grada”, poručuje naš sugovornik i otkriva kako je i legendardni Franjo Džidić jedne prilike kazao kako ”ne postoji mjesto koje je tako privrženo svome klubu kao Lištica”.

Miljenko Karačić je, pored desetaka tisuća novinskih članaka, do sada objavio i knjigu o HKK Široki: ”Široki u srcu” (2000.) te dvije o NK Široki Brijeg: ”Od Borka do Širokog Brijega” (1998.) i ”Zlatne godine – šest desetljeća nogometa u Širokom Brijegu” (2008.).

Ivan Kraljević / Bljesak.info