Započeti ću riječima Oca hrvatske države Ante Starčevića „U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život“.

Nevjerojatna je nezainteresiranost hrvatskih medija i vodećih političkih poduzetnika hrvatskog naroda u BiH za slučaj šestorice Hrvata koji čekaju presudu Haškog tribunala za slučaj poznat kao Herceg Bosna. Njihova šutnja govori mnogo. Predstavnici hrvatskog naroda u BiH nisu učinili apsolutno ništa kako bi izvojevali povoljnu presudu. Također, ovo ostaje jedna od najvećih mrlja hrvatskih vlada još od one Račanove pa preko Sanaderove i Milanovićeve do Kosoričine. Oreškovićeva vlada se lagano probudila te se ostalo trezveno s ovom današnjom koja se aktivno uključila kao prijatelj suda i sudjeluje u odbacivanju teze o udruženom zločinačkom poduhvatu kako za Republiku Hrvatsku tako i za Herceg Bosnu.

Ovih dana događa se predzadnja faza raspada Britanskog plana za bivšu Jugoslaviju. Zadnja faza će biti ulazak Bosne i Hercegovne u EU. Uzimajući u obzir sve činjenice nemojmo biti slijepi pored vlastitih očiju.

Dijelovi međunarodne zajednice, koji nisu skloni Hrvatima, napravili su plan raspada Jugoslavije. Ako se već mora raspasti, neka se Hrvatska okarakterizira kao agresor na BiH s etiketom čišćenja nehrvatskog stanovništva s prostora Srednje Bosne te kroz Herceg Bosnu optužiti cijeli hrvatski državni vrh za udruženi zločinački poduhvat a sve u svrhu izjednačavanja uloge krivca i žrtve. Herceg Bosna je u ono vrijeme bila ključ opstanka ili raspada Jugoslavije a njezina sudska destrukcija koja se događa u Haagu je označila traženje nove varijante za tamnicu hrvatskog naroda nazvanu Jugoslavija.

Veterani mudžahedinskog pokreta iz rata u Afganistanu i dobrovoljci iz islamskih zemalja koje je izravno novačila Britanska obavještajna služba za rat u BiH dolaze 91. i 92. godine preko Hrvatske. Pet tisuća mudžahedina je došlo za vrijeme Manolićeve vlade, tko im je dao hrvatske dokumente ? Ne čudi nas da se prvo postrojavanje mudžahedina održalo u selima iznad Travnika, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice. Posredovala je međunarodna nevladina organizacija za pomoć zemljama trećeg svijeta (Third World Relief Agency) (TWRA), sa sjedištem u Beču koju su osnovali sudanski diplomati koji su bili jako bliski s Osamom bin Ladenom uz veliku podršku Alije Izetbegovića te je nakon napada na New York 11. rujna 2001. godine stavljena na listu terorističkih organizacija. Dokaz je upravni odbor te organizacije gdje su sjedili visoki dužnosnici Izetbegovićeve stranke SDA. Plan je bio sukobiti Hrvate i Muslimane uz pomoć vojnika međunarodne zajednice koji su pokrivali cijelu Lašvansku dolinu. U to vrijeme britanski mediji objavljuju intervjue s prvim zapovjednikom mudžahedina.

Šef kontraobavještajne službe, Aca Vasiljević ubacuje svoje kadrove u vrh Armije BiH ( general Enver Hadžihasanović). Tada tenzije između HVO-a i Armije dolaze do velikog izražaja. Istog dana se događaju Ahmići i Trusina. O pokolju u Ahmićima prvi izvještava BBC-ov novinar sedam dana nakon zločina. tj 23.4. Sedam dana su ljudi ležali mrtvi u Ahmićima, sedam dana dok nisu doveli britanske novinare. Što se radilo u tih sedam dana samo Bog zna. Cilj, sukobiti Hrvate i Muslimane pod svaku cijenu je bio ostvaren a sve u svrhu izjednačavanje krivnje. Velika laž međunarodne zajednice i domaćih izdajnika koja je plasirana davnih dana je da se u Ahmićima dogodio prvi zločin te da su ga počinili Hrvati. Ahmići su se dogodili 16.04.1993.godine. Prije tog zločina, Armija BiH napada Hrvate u Rami i u Travniku. 20.10.1992.godine, pripadnici Armije BiH su pucali na zaustavljeno vozilo HVO-a te ubili Ivicu Stojaka, zapovjednika travničke brigade HVO-a, a teško ranili načelnika HVO-a Zvonku Gašu. Prema svjedocima, vatru je otvorio major Semir Terzić, zapovjednik 7. muslimanske brigade, zajedno sa svojim vojnicima. Prvi veći zločin se dogodio 26.01.1993. godine kada su pripadnici Armije BiH upali u hrvatsko selo Dusine (općina Zenica) i selo Gusti Grab (općina Busovača) gdje su ubili 15 civila i zarobljenih vojnika HVO-a te tom prilikom zapovjedniku HVO-a Dusina, Zvonku Rajiću, izvadili srce. Prema iskazima svjedoka, ovo ubojstvo je osobno počinio Šerif Patković koji danas, pazite paradoksa, obnaša funkciju savjetnika ministra branitelja Federacije BiH – Bukvarevića. Zaista nevjerojatno. Prije Ahmića se također dogodilo organizirano etničko čišćenje općine Konjic koje je dogovoreno na sastanku u Jablanici održanom 20.03.1993. godine, na kojem su sudjelovali predstavnici općina Hadžići, Konjic i Jablanica. Nakon tog sastanka napadaju dojučerašnje saveznike, pripadnike HVO-a koji su zajedno s Armijom BiH držali crtu prema Srbima na Ivan planini te ubijaju 8 pripadnika HVO-a. Počinju paljenja hrvatskih sela i ubijanja hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a. 22/23.03. počinje napad na Konjic. U selu Gostovići ubijaju 3 Hrvata. Istog dana, u selu Seonica snajperom je ubijen Dragan Vujičević, vozač sanitetskog vozila koje je bilo uredno obilježeno znakom crvenog križa. Istog dana u selu Vrci ubijena su 3 zarobljena vojnika HVO-a i 4 hrvatska civila. 25.03. napadaju selo Orlište te ubijaju 5 hrvatskih civila. 13.04. u selu Bušćak susjedi muslimani pozivaju na kavu pripadnika HVO-a i tupim predmetom mu prosipaju mozak, a na čelu urezivaju slovo U. Spaljene su sve hrvatske kuće a ostatak ostataka hrvatskog stanovništva je protjeran. Dalje idu napadi na Trusinu gdje je ubijeno 15 civila i 7 zarobljenih pripadnika HVO-a, napad na zaselak Jukići 17.4. Ovčari i Galjevo 18.04. Jelovčina 20.4. i tako dalje dok nije etnički očišćena općina Konjic sa svim selima i zaeocima zajedno s Hrvatima koji su živjeli u gradu. Ako ovo nije etničko čišćenje Hrvata i udruženi zločinački poduhvat Armije BiH onda zbilja ne znam što je.

Dio međunarodne zajednice, Stjepan Mesić , odvjetnik Nobilo i naravno dijelovi hrvatske obavještajne službe su najveći krvnici hrvatskog naroda u BiH. Dobro je podsjetiti se da je za vrijeme Račanove vlade i Mesićevog mandata za predsjednika RH promijenjen izborni zakon u Federaciji BiH (2000.g) prema kojima je omogućeno muslimanima da biraju hrvatske predstavnike u tijela vlasti kao i člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i također 2002. godine nametnute su ustavne promjene na štetu Hrvata (kojima su Hrvati izgubili konstitutivnost i ravnopravnost u BiH). Oni su bili samo instrumenti u rukama dijela međunarodne zajednice nesklonog Hrvatima, koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da je Hrvatska slobodna i nezavisna država i dijelovi mozaika potrebnog međunarodnoj zajednici da provede svoj plan u djelo. Mesić je nekoliko puta lažno svjedočio u Hagu kao zaštićeni svjedok optužbe a Nobilo je u suradnji sa svojim mentorima iz obavještajne agencije složio konstrukciju udruženog zločinačkog poduhvata pri obrani generala Blaškića u drugopstupanjskom postupku pred Haškim sudom, kako bi uveo političku odgovornost Darija Kordića (dvostruka linija zapovjedanja). Prema planu dijela međunarodne zajednice, politička odgovornost je morala biti uvedena kako bi se u udruženi zločinački poduhvat uveo i državni vrh Republike Hrvatske. Ovdje je bitno navesti da Haški sud, prema Rezoluciji br. 827 Vijeća sigurnosti UN-a uopće nije nadležan suditi za političku odgovornost, nego samo za individualnu, kaznenu i zapovjednu odgovornost. Republika Hrvatska, kao jedna od zemalja utemeljiteljica Međunarodnog kaznenog suda je tada samo trebala uložiti prigovor o nenadležnosti i cijela priča bi dobila sasvim drukčije obrise. Opet veliko hvala tadašnjim političkim strukturama u Hrvatskoj za ovaj propust. Ta Nobilova lažna konstrukcija, iznesena u Blaškićevoj obrani je bila temelj za pisanje optužnice protiv šestorke Herceg Bosne. Da bi još malo zasolili cijelu priču Haški sud dovodi odvjetnika Britanske kraljice Geoffreya Nicea kojeg postavlja za tužitelja u slučaju Kordić, kojemu je to bio prvi slučaj pred Haškim sudom. Ništa to nije bilo slučajno, cilj je bio optužnicu sprovesti u pravomoćnu presudu, od riječi do riječi. Haški sud uvodi presedan, uvrštava u glavne dokaze iskaz mrtvog muslimana koji je u istrazi naveo da je Kordića vidio u nekom selu u Lašvanskoj dolini uoči napada, bez pružanja mogućnosti Kordićevoj obrani da ispita svjedoka čime su narušena temeljna načela kaznenog postupka. Kordić je osuđen na 25 godina zatvora doslovno na temelju nečega što nikome nije dostupno. Dolazi do zloupotrebe instituta zaštićenog svjedoka koji je korišten u svrhu manipulacije. Dario Kordić je veliki sin hrvatskog naroda, hrvatski Mendela i jedna moralna veličina, kojega za razliku od nekih nisu uspjeli slomiti čime se uzdigao iznad ovih što su ga osudili i iznad njihovih sluga. Kordić je time postao prvi osuđenik Haškog tribunala čija je odgovornost kvalificirana kao politička. Najveća žrtva međunarodne zavjere i domaćih sluga koji su sudjelovali u kreiranju ovih montiranih političkih procesa je upravo on. Nuđeno mu je da potpiše izjavu kojom krivicu svaljuje na Tuđmana i Šuška i on postaje slobodan čovjek. Ostavimo povjesničarima da Kordića svrstaju na zasluženo mjesto u postizanju hrvatske državnosti a svi mi mu se možemo samo diviti i biti zahvalni Bogu što smo bili njegovi suvremenici. Tko će nevinom čovjeku vratiti 17 godina provedenih po zatvorima nikoga ne zanima. Dio međunarodna zajednice je opet ostvario svoj cilj. Jer ako se nisu mogli postići postavljeni maksimalni ciljevi u ratu koriste se sve poluge, domaće i međunarodne, kako bi se postigli što veći ciljevi u miru.

U nepravomoćnoj presudi šestorici Hrvata koja je donesena prije tri godine stoji da je udruženi zločinački poduhvat pod vodstvom Tuđmana, a u cilju stvaranja Velike Hrvatske u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske postojao. Apsurd je obnavljati Banovinu Hrvatsku jer bi to značilo obnavljati i Kraljevinu Jugoslaviju. Pravomoćna presuda će ovisiti o strukturi političkih interesa i omjeru snaga globalnih igrača, a ne o međunarodnom pravu, ratnom pravu, pravdi i tako dalje. Jako je bitno da oba udružena zločinačka podhvata padnu, i za Hrvatsku i za Herceg-Bosnu. Vjerujem da će pasti udruženi zločinački poduhvat za Hrvatsku. To je onaj ekstenzivni i samo on može biti podloga za traženje eventualne ratne odštete od Republike Hrvatske. Ali ako ostane onaj „manji“ za Herceg-Bosnu, ostaje kao trajna mrlja Hrvatske i hrvatskog naroda u smislu destabilizacije a kad se destabilizira hrvatski narod u BiH destabilizira se i Hrvatska. Hrvatski narod u BiH je hrvatsko ustavno i emotivno pitanje jednako kao i strateško i sigurnosno pitanje. Jer tko će Hrvatskoj čuvati leđa, od Konavala do Splita ukoliko se ovaj najčišći dio hrvatskog naroda nastavi iseljavati ovom dinamikom., Čuvati će ih mudžahedini i povratnici sa Sirijskog ratišta, a kako su ih čuvali najbolje su pokazali 90-tih godina ritualnim odsjecanjem glava svakom Hrvatu kojeg su dohvatili. Njihov ratni put u BiH je posut zločinima nad Hrvatima, iza njih su ostajala samo spaljena sela i masakrirana tijela Hrvata uz povike „Allahu ekber! Tekbir“.

Na koncu ne mogu da se ne osvrnem na presude Haškog tribunala glavnim zapovjednicima Armije BiH. Za što im je suđeno i kolike kazne su dobili, što najbolje pokazuje da je Haški sud politički sud. Teretilo ih se samo za zločine u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Zenici i Varešu. U te četiri općine ubijeno je preko 400 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a, a nisu im se stavljali na teret zločini počinjeni u Križančevu selu kod Viteza, Buhinim kućama i ostali mnogobrojni zločini u drugim općinama srednje Bosne. Najbolja metoda u ovakvim slučajevima je poredbena metoda. Asimetrična pravda Haškog tribunala je došla do izražaja u slučajevima protiv načelnika Armije BiH i paradoksalnim presudama, izricanjem mizernih kazni zatvora. Rasim Delić je dobio 3 godine, Enver Hadžihasanović 3 ipo godine zatvora, Amir Kubura 2 godine a Sefer Halilović, koji je bio zapovjednik operacije Neretva 93 i osobno znao za zločine koje su počinili pripadnici Armije BiH, posebice u selu Grabovica gdje su ubijena 32 hrvatska civila I Uzdolu gdje je ubijeno 29 hrvatskih civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a a ništa nije poduzeo kako bi ih spriječio, oslobođen je odgovornosti – to najbolje govori o pravdi Haškog suda.

Postavlja se pitanje – Da li jedan muslimanski život vrijedi kao 100 hrvatskih života? Sudeći prema presudama Haškog tribunala – očito da.

Poslije srijede 29.11.2017. ništa više neće biti isto i sve je dopušteno. Došlo je vrijeme da se polažu računi i da se prestane koristiti Herceg Bosnu kao jeftinu valutu koja će služiti za političko potkusuravanje te skupljanje jeftinih političkih bodova. S obzirom da je utjecaj Britanije na ovim prostorima sigurno oslabio a opasnost od islamskog terorizma uvelike ojačala, imamo opravdanih razloga očekivati povoljnu presudu. Kakva god bila, ona je političke naravi. Haški sud je sam sebe osudio.

Završiti ću prigodnim riječima A.G. Matoša „Vidje Hrvatska puno čuda ali ne nađe štrika za toliko Juda“!

Darko Kvesić / SirokiBrijeg.info