Buditi se svakog jutra uz prozor okupan suncem velika je privilegija, velika milost i veliki dar.
To je ljepota, to je život, to je esencija. To je zemlja Hercegovina što nam je Bog dade,prelijepa, prekrasna, darežljiva i topla. Ali zadnjih godina postaje sve tužnija i tužnija, sve nesretnija i praznija zbog odlaska svoje djece u okrilje neke druge tuđe zemlje, pod nečije tuđe sunce. Nesreća je često skrivala pogled kroz prozor okupan suncem, često su kapi iz oka zamagljivale taj pogled, ovu zemlju činile jakom i čvrstom, jer nije sramota plakati za nečim što voliš, za nečim što ti život znači. Svi oni koji su iz nje odlazili, koji odlaze i koji će nažalost odlaziti, plakali su i plakat će kao djeca otrgnuta od svoje majke.
Danas su se nadvili tmurni oblaci nad našu zemlju, nad naš hrvatski narod, koji je u ogromnoj većini postao tužan, malodušan, slomljen i pokoren. Prozor više nije okupan suncem. Ljudi imaju osjećaj kao da žive u nekoj tuđoj zemlji koja ih ne prihvaća, koja im ne da u svoje krilo, koja ih odbacuje. Ova prekrasna zemlja koju nam je dao Bog na upravljanje postala je prostor za ostvarivanje osobnih interesa malog broja pojedinaca iz našeg hrvatskog naroda koji trenutno u njegovo ime njome “upravljaju”.
Naša braća “upravnici”, koja se izoliraše od većine svoga naroda, na toj zemlji uzgajaju korov. To su zli i pokvareni ljudi, gramzivi, egoistični, samodostatni.
Ustoličiti neznanje umjesto znanja, licemjerje i nepotizam umjesto poštenja
Kako je moguće biti deprimiran i tužan u ovakvoj našoj Hercegovini? Kako je moguće da ljudi masovno odlaze iz nje? Kako u svome srcu izbrisati tu ljepotu koja nas sve prožima? Jednostavno, ova mala skupina ljudi koristi udbaške postupke i metode, kako bi se održali na vlasti i kako bi sebi priskrbili što je više moguće materijalnih dobara. Treba ljude učiniti bespomoćnima, maksimalno ovisnima, treba ih poniziti i omalovažiti. Treba im ubiti volju i želju tako da ostanu zatvoreni sami u sebe, treba ih ustrašiti i međusobno zavaditi, razbiti njihovu povezanost i kompaktnost, izazvati nepovjerenje među ljudima. Treba ustoličiti neznanje umjesto znanja, nerad umjesto rada, osvetoljubljivost umjesto ljubavi, krađu umjesto darivanja, licemjerje i nepotizam umjesto poštenja, laž umjesto istine, smrt umjesto života, ustoličiti…
A tko to i zbog čega ustoličava sve ove degenerativne pojave i postupke koji uništavaju naš hrvatski narod? Tko to želi smrt svome bratu i sestri, susjedu, svome narodu? Komu je u interesu da naš narod mora odlaziti iz ove prekrasne zemlje? To želi vladajuća manjina u našem narodu koja nema intelektualne dubine i ljubavi prema svome narodu, jer je nastala negativnom selekcijom i načelom podobnosti. To žele oni koji su prazna srca, oni koji žele vladati, a ne služiti, oni koji se boje znanja, koji se boje istine, koji se boje ljubavi, koji misle da su sveznalice, koji misle da sve počinje i završava s njima. Užasno griješe, jer odavno se već zna da smo svi mi ovdje na zemlji kao vlat trave. Tek što nas dotakne vjetar već nas nema, ne pamti nas više ni mjesto naše. Svi smo mi ovdje zbog nekoga drugoga, a ne radi samih sebe. Tko smo svi mi bez svojih predaka, djedova, baka, roditelja, braće i sestara, bez svoje djece, unuka i prijatelja – nitko i ništa.
Ostat će zapamćeni kao ljudi najgore vrste
Ti koji trenutno misle da sve mora biti kako kažu jako griješe. Godine brzo prolaze. Ostat će zapamćeni kao ljudi najgore vrste, kao progonitelji i tlačitelji vlastitog naroda, kojega tjeraju da bježi pred njihovim terorom. Ostat će zapisano i zapamćeno, kao i mnogo puta do sada, da je ovaj ili onaj vlastodržac, ovaj ili onaj načelnik, ovaj ili onaj ministar, ovaj ili onaj …, dopustio, ili počinio krađu, nepotizam korupciju, srozavanje kriterija u obrazovanju, kupovinu diploma i svjedodžbi, …
Jasno je kao dan da te udbaške metode sada koriste udbaški sinovi, prijatelji i rođaci, koji su domovinski rat proveli u podrumima, foteljama i u inozemstvu, daleko od prve crte obrane. Ostali, koji su u ogromnoj većini, bili su na prvoj crti, ginuli kao ranije njihovi djedovi i očevi, ne mogu dobiti dobra radna mjesta iako su za njih kvalificirani. Ostali ne mogu imati nikakve privilegije jer oni moraju raditi za vladajuću manjinu, kao bi ona mogla uživati u svojoj dekadenciji. Sva čelna mjesta rezervirana su za udbaške sinove i kćeri, prvi redovi u crkvama rezervirani su za one koji su potajice kršteni, ili su kršteni kada su odrasli.
Takvi su sada poželjni, takvi se traže, takvima treba pomoći na sve normalne i nenormalne načine. Takvi mogu jako brzo doći na vrh. Samo tu ima jedan problem, mala smo zemlja s malo vrhova, a za vrhove u drugim zemljama oni se ne natječu jer znaju da bi bili na začelju.
Kako reče poštovani demograf profesor Šterc, ovi naši hrvatski prostori Bogom su dani za život (položaj, klima, prirodna bogatstva, ljudi…), i nemoguće je da dugoročno ostanu nenastanjeni. Doći će neki drugi ljudi, iz nekih drugih naroda, i naseliti ova naša vjekovna ognjišta, koja trenutno moramo napuštati zbog katastrofalne politike “naših” političara. Ta katastrofalna politika posljedica je totalne preokupacije njihovih misli materijom. Iz toga se može zaključiti da se radi o osobama niskog prirodnog intelekta, jer da to nije tako znali bi da materija ima svoju funkciju samo ako je prožeta duhom. Duh može egzistirati bez materije, ali obratno ne vrijedi. Kada bi materija mogla egzistirati bez duha, onda bi bogataši bili najsretniji ljudi na svijetu, a svi znademo da to nije tako.
Bez naroda nema ničega, nema škola, crkava, fakulteta, općina, županija, poduzeća…
Ali ipak nakon svega treba nam vedrine, hrabrosti, srčanosti, nade i volje za promjenom. Svi smo mi već svjesni da ovako više ne ide, odnosno ide ali u našu propast. Stoga se ogromna većina naših poštenih i iskrenih ljudi, naših domoljuba i ratnika treba trgnuti i ne dopustiti katastrofu koja nam se približava. Svi oni u manjini pile granu na kojoj sjede. Ne znam jesu li toga svjesni, jer zadnji je čas da prestanu piliti. Bez naroda nema ničega, nema škola, crkava, fakulteta, općina, županija, poduzeća… Ostaje samo pusta zemlja koju će s vremenom zaposjesti neki drugi ljudi.
Ako ne prestanu piliti granu na kojoj sjede, ili ako se stanje ne počne hitno mijenjati, čeka nas završni čin drame zvane “Samouništenje”, pod režijom “naših” političara.
dr. sc. Mladen Kožul
