LJUBUŠKI – U sklopu svečanog obilježavanja Dana općine Ljubuški na Humcu je služena sv. misa zadušnica za sve poginule hrvatske branitelje. Svetu misu zadušnicu je u staroj crkvi sv. Ante predvodio gvardijan fra Velimir Mandić.
“Evo nas i na još jednom događaju koji za vjernike ima duboko i važno značenje. Malo prije smo bili na mjestu koje nas svojim oblikom podsjeća na sve pokojne, pobijene i nestale iz naše prošlosti, ondje smo uz zvuke naše hrvatske himne položili vijence i svijeće, pomolili se, a sada u ovoj staroj crkvi u kojoj su mnogi od njih po sv. krštenju postali djeca Božja, želimo biti Isusovi sustolnici u Njegovoj gozbi ljubavi.” – rekao je Mandić na samom početku misnog slavlja malom broju vjernika koji je došao na ovu misu zadušnicu za branitelje.
U svojoj nadahnutoj propovijedi fra Velimir je posebnu pozornost usmjerio na Godinu milosrđa u kojoj smo pozvani da molimo za sve pokojne branitelje, bez obzira na kojem su mjestu i u kojim su uvjetima poginuli. Naglasio je da je baš ova godina „Godina milosrđa“, sveta godina u kojoj se na poseban način može dobiti potpuni oprost grijeha za svakoga osobno – za nas žive – ali i za svakoga pokojnika koji čeka da bude ujedinjen s proslavljenima u vječnosti.
“Ovo nam je prigoda da molimo za pokojne branitelje, da im, ako su u čistilištu, omogućimo radosni susret s Ocem nebeskim. Pitanje je: Je li ovaj susret i spomen na pokojne branitelje samo jedna kurtoazna scena, događaj, nešto što se onako usput – da se popuni program – događa, ili je baš svjesna, istinska vjernička potreba i ljubav.” rekao je gvardijan okupljenim vjernicima te im poručio “Nađimo vremena i načina da se ovih svetih dana korizme istinski ispovjedimo, pobožno pričestimo i pomolimo na nakanu sv. Oca za naše pok. branitelje. Tako ćemo na najbolji način potvrditi da nismo samo iz vanjske forme polagali vijence, palili svijeće, slavili sv. misu.
Ali, svi znamo da nisu samo mrtvi branitelji zaslužni za očuvanje naših prostora od ratnih razaranja i stradanja, znamo da su nam mnogi branitelji ranjeni fizičkim-vidljivim i duhovnim-nevidljivim ranama. Znamo da fizičke rane bole, da onesposobljuju naša tijela, da se povrjeđuju, da trebaju liječničku pomoć, ali, također znamo da duhovne-nevidljive rane još i više bole, teže se liječe, sporo zarastaju…”
Na koncu propovjedi pozvao je sve vjernike da u zrelosti žive Tjelesna i Duhovna djela milosrđa.
