Home Ostale rubrike Priče čitatelja VLADO MARUŠIĆ: Jedino mjesto na svijetu na kojemu smo svi isti

VLADO MARUŠIĆ: Jedino mjesto na svijetu na kojemu smo svi isti

0

Svake godine prvog i drugog studenog na dan Svih Svetih i Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih kroz svete mise na našim grobljima slavimo svece i svetice koje je priznala crkva, kao i one koji nisu proglašeni svetima ali su svojim životima ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje, pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi jaganjčevoj.

Jednu od najljepših misli o svecima svojedobno je izrekao Papa Benedikt XVI koji je rekao: “Da bi mogli biti sveti nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja i u teškim trenucima.“

Prisjetimo se isto tako na Dušni dan naših dragih pokojnika, moleći za njih, što je izraz naše kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: “Tvojim se vjernima Gospodine život mijenja a ne oduzima. I pošto se raspane dom ovo zemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Dan prije svetih misa ili netom prije održavanja istih odlazimo na grobove naših dragih pokojnih, očistimo grobove od žutog lišća, žirova, grančica i čega li još, zapalimo svijeće, ostavimo svijeće. Neke grobnice treba mokrom krpom prebrisati jer je taj mramor u raznim bojama pokupio prljavštinu, od žuto-crvenih Afričkih kiša, lišća, plinova automobila, jer je dosta naših groblja pored samih prometnica, dok neke ne treba brisati jer nemaju skupe mramorne ploče, već zrnasti kamen kulir, pijesak ili pak običnu zemlju.

U nekim grobljima visoko u nebo se dižu borovi kao nijemi svjedoci stogodišnje šutnje i mira u kojoj počivaju naši dragi pokojni. Negdje su u grobljima još uvijek živi stogodišnji hrastovi zbog kojih u dane svih svetih i u dušni dan imamo posla, jer se oni u jesen čiste od viška svog tereta, a još uvijek nije sačinjen dogovor o njihovu uklanjanju jer su dio tih groblja oduvijek, pa je izgleda održavateljima tih groblja jeftinije i jednostavnije povremeno otpilati koju granu nego ukloniti njih.

Na naša groblja dolazimo s različitim mogućnostima kupnje i cvijeća i svijeća, pa su tako neke grobnice okićene mnoštvom buketa raznih boja, lončanica, ikebana, svježeg ili umjetnog cvijeća, iako ja uvijek preferiram svježe cvijeće jer me ono nekako asocira na život koji želim udahnuti svojoj grobnici barem u te dane porinuća u sjećanje mojih uspomena na pokojne, pojavljujemo se u skupoj ili jeftinoj odjeći, sa cvikerima na glavi ili bez njih. S punim ili praznim novčanicima. Tužni ili veseli. Neki godinama ne dolaze na groblja svojih najmilijih. I tu treba razlikovati razloge. Neki ne žele jer ne mogu iz razno-raznih razloga. Neki su povrijeđeni od nekoga, pa čak i od onoga koji leži tu dolje ispod mramorne ili betonske ploče. Neki ne žele da ih netko vidi na groblju ili pak oni ne žele vidjeti nekoga. Nečiji nedolazak može biti razlog upravo tu dva metra ispod zemlje jer ih je taj netko ispod zemlje u tolikoj mjeri povrijedio njihov ego da mu ne mogu ili ne žele oprostiti kako kažu “dok su živi.“ Neki nemaju te probleme ali svejedno ne dolaze na mise za njihove pokojnike. Za njih se može reći kako nisu raščistili sa samim sobom,odnosno sa svojim dosadašnjim životom.

Neka grobišta niti jedne godine ne obilazi nitko jer nema tko ili se ne zna tko u njima leži dok neka grobišta premda rijetka, s jednim malim betonskim križićem netko svake godine obiđe i upali svijeću i tim pokojnicima. Možda to čine neke dobre duše koje suosjećaju s takvim pokojnicima premda im nisu ni u kakvu rodu.

Neki roditelji, braća ili sestre, se u te dane sjećaju svojih najmilijih premda ne znaju za njihova grobišta, jer su negdje diljem lijepe naše ili BiH skončali svoj ovozemaljski život, u Domovinskom ratu, II svjetskom ili poraćju braneći živu riječ Božju i svoju Domovinu.

Neki roditelji, premda rijetki a još uvijek živi, ne znaju za sudbinu svoje djece koja su u nepoznatim okolnostima nestala iz njihova života,pa oni još uvijek žive u nadi kako će se prije njihove smrti ta djeca pojaviti ili će se otkriti decenijama stare tajne njihova nestanka, jer na životu ih konačno održava još samo ta misao.

Međutim, svi koji dođu, dok metu, čiste ili brišu grobnice svojih najmilijih ne mogu a da ne evociraju svoje uspomene, prisjete se razno-raznih situacija u kojima su sa svojim pokojnicima sve do jučer dijelili zajedničku sudbinu, život, radost ili tugu. I odjednom te uspomene postanu tako žive, tako snažne,ali baš uvijek žive, pa se nesvjesno na usnama onih koji čiste te grobnice razvuče iskren i blag osmijeh dok se prisjećaju zvonkog smijeha njihove majke, oca, djeteta, brata ili sestre. Neki se prisjete svoje tetke koja ih je odgojila i podigla na noge jer nije imao tko drugi, i koje uspomene nakratko prekine pokoja suza,nekad potok,pa pitanja: “zašto, zašto….. nisam se tome nadao-la trebaš mi sada, trebao-la si mi još, Bože, Bože moj… hoću li ga-je ikada više vidjeti,….vjerujem, vjerujem…. ali ipak ja sam čovjek. Jer sam žena.“

Molitva ne silazi s usana dok ostavljamo svoje vrijeme za tu grobnicu. Povjetarac tiho piri,mrsi nam kosu, miluje lice, većinom bude suho vrijeme dom čistimo naše grobnice i to je već nešto, i to je već neki znak, jer bi kišobran zacijelo poremetio taj mir, tu idilu u kojoj želimo biti s našim dragim pokojnicima. Pa tako i ja. Ne gledam nikada prema drugim ljudima, grobnicama dok uređujem svoju grobnicu. Ne želim te trenutke dijeliti ni sa kime već samo s njima. Odlazim kada sve pospremim. Kada ne ostane iza mene nikakav teret. Ništa osim uspomena koje poput onog suhog lišća sa stoljetnih hrastova lagano pada na moju i tuđe grobnice. Neki odlaze od grobnica svojih najmilijih potpuno rezignirani jer ih je taj posjet više uzdrmao nego da su ostali doma. Jer njihove su uspomene tako svježe i tako bolne. A najbolnije su uspomene kada obilazimo grobove svoje djece i ta je tuga nemjerljiva u odnosu na sve tuge ovog svijeta. Na sve upropaštene ili izgubljene ljubavi. Na sve druge tuge i žalosti jer priroda ljudi je uspostavljena upravo poradi ispraćaja roditelja od strane njihove djece na onaj svijet a ovdje se voljom Božjom dogodilo obrnuto i stoga potpuno nejasno ljudskom oku i srcu. Nejasnom osjećaju do same smrti koji tješi nada u skorašnji susret s njihovom djecom. A što je svježije cvijeće na našim grobnicama toliko su svježe i bolne naše uspomene.

U vrijeme svete mise za naše svece ili drage pokojnike, nahrupi sva moguća bliža i daljnja rodbina na grobove njihovih najmilijih, pa se tako mogu vidjeti i poznati i nepoznati. Bogati ili siromašni. Svećenik sukladno svojoj govorničkoj retorici obrazlaže neku Isusovu prispodobu sukladno trenucima takve mise. Zadnjih godina primjetno je odsustvo oko nekih grobnica određenog broja ljudstva pa tako i oko naše zajedničke grobnice. Nije samo smrt poharala smanjen dolazak tih osoba već jedna pošast koja se popularno zove “bijela kuga“ ili masovan egzodus naših mladih ili cijelih obitelji trbuhom za kruhom. Njihovi bližnji pravdaju njihove odlaske prije, za vrijeme i poslije svetih misa, napadajući Čovića iz svih artriljerijskih oružja kao i sve one koji se šlepaju uz njega i uz HDZ BiH.

A Dragan Čović i oni „uz njega“ upravo nedaleko od tih što ga psuju i proklinju u istom groblju stoji pored grobnice svojih najmilijih i razmišlja o mnogo čemu, a najmanje o onima koji ga proklinju. Puna su groblja Čovića i takvih “uz njega“ i uvijek će ih biti. Jer groblje je jedino mjesto na svijetu gdje smo odista svi isti. I oni ispod zemlje i oni iznad. Isti goli i bosi dolazimo na ovaj svijet i isti takvi odlazimo,premda ih njihova bliža rodbina odijeva u njihova najskupocjenija odijela i haljine koja im tamo kamo putuju neće ništa značiti. A ono cvijeće, svijeće, lakirane cipelice, sakoi, prepuni novčanici master card sa svih banaka,na kojim ima podosta šuškavih novčanica, sunčane cvike Rey-ban,Bulgari, Dolce & Gabbana, Police ili neke druge na glavi tih ispeglanih i dotjeranih frizura u tim grobljima ne znače apsolutno ništa mrtvima. Njima jedino znači naš dolazak kao potvrda kako smo konačno svi pred Bogom isti,a to pred ljudima svejedno ne znači ništa. Davno je William Foulkner napisao: “Živ je čovjek bolji od mrtva čovjeka, ali ni jedan živ ili mrtav čovjek nije bolji od drugog živog ili mrtva čovjeka.“

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info

 

Exit mobile version