U kolumni Realna politika Valentino Grbavac za Dnevnik.ba rezimira hrvatske predsjedničke izbore, te analizira moguće posljedice izbora na bh. Hrvate.
Republika Hrvatska je dobila prvu predsjednicu. Iako su sve predizborne ankete davale prednost dosadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću, Kolinda Grabar-Kitarović je ipak dobila 32 000 glasova više od gospodina Josipovića u drugom krugu izbora. Svjetski mediji su se osvrnuli na ovu vijest kao na veliko iznenađenje, jer je Josipović dugo vremena bio najpopularniji političar u Hrvatskoj po svim anketama. No, što pobjeda Grabar-Kitarović zapravo znači za Hrvatsku, a što za Hrvate u dijaspori, pogotovo u BiH?
Kao prvo, izbor prve predsjednice je, iako samo simbolički, ipak dobar znak o sporom, ali sigurnom poboljšanju jednakopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj. I svjetski mediji su se osvrnuli na to. Siguran sam kako će to barem malo pomoći povećanju ugledu Hrvatske u svijetu. Nakon premijerke 2009. godine i sada predsjednice, ipak ostaje vidjeti koliko će dugo trebati hrvatskoj političkoj sceni da izrodi i predsjednicu sabora.
Kao drugo, veseli i (za hrvatske prilike) visoka izlaznost na izbore od 59 posto, za čak 12 posto veća nego u prvom krugu. Moja je velika želja da se ovaj trend povećanja izlaznosti na izbore nastavi, jer izlazak na slobodne i korektne izbore je najveća proslava demokracije, nešto što na žalost mnogi ljudi na svijetu nemaju mogućnost ostvariti. Čak i ako se ne slažete s politikom kandidata i ne želite svoj glas dati niti jednom kandidatu, uvijek možete ubaciti nevažeći listić i tako pokazati nezadovoljstvo trenutnom političkom scenom, umjesto podleći inerciji i ne izaći na izbore, a onda se žaliti o lošoj vlasti. Viša izlaznost posebno dolazi do izražaja kada usporedimo ove izbore s dva prošla referenduma kada je izlaznost bila 25 i 38 posto.
U odnosu na drugi krug predsjedničkih izbora 2010. godine, na ove je pristupilo pet tisuća birača više, iako se njihov broj u međuvremenu smanjio za 700.000 korekcijom biračkih popisa. Hrvati se više zainteresiraju za politička zbivanja u ovim teškim ekonomskim vremenima, i to je ohrabrujuća vijest, jer upravo su političari ti koji kroje sudbinu Hrvatske i biraju makroekonomsku politiku. Ipak, izlaznost od 59 posto je još uvijek neuspjeh i odraz nemogućnosti hrvatske političke scene da mobilizira birače svojim programima. Hrvatska je na dnu ljestvice po izlaznosti glasača na izbore. Bilo bi dobro da građani više izađu na izbore, barem oko 80 posto izlaznosti, pa makar i birali manje od dva zla.
Treće, ovi izbori pokazuju pravu sliku Hrvatske, duboko podijeljene zemlje na „naše” i „njihove”, što je pogubno za njenu perspektivu. Također, ovi izbori su i odraz nepopularnosti Milanovićeve vlade, koja je glavni krivac za poraz do sada iznimno popularnog Josipovića i povratak desnice na Pantovčak nakon petnaest godina. Imati zdravu i jaku oporbu je odraz demokratskog društva, i zadaća oporbe je napadati i kritizirati vladine pogrešne poteze, dok je zadaća vlade provoditi reforme i na kritike odgovarati uspjehom i programima, a ne protukritikama.
Nažalost, vidjeli smo dosta populizma i jeftine demagogije sa svih strana tijekom kampanje. Umjesto da političari logično odgovore na kritike, u mnogim izjavama su zapravo radili ad hominem logičke zablude, odgovarajući na kritike izravnim napadom na kritičara. Također, razlika od samo 32 000 glasova, ili nešto više od jedan posto, je minorna i pokazuje svu podjelu hrvatskog društva. Gospođa Grabar-Kitarović ima veliku odgovornost, ne samo prema svojim biračima, nego i prema biračima gospodina Josipovića upravo zbog ove tijesne pobijede. Njezin zadatak mora biti ne samo pokazati svojim biračima da su odabrali pravu osobu, nego i biračima protukandidata da je sposobna obnašati funkciju barem toliko dobro koliko je to gospodin Josipović činio, ako ne i bolje, i da je čula i razumjela i njihov glas.
Napokon, to nas dovodi do kontroverznog dijela ovih izbora, njihovog utjecaja na Hrvate u BiH, ali i ostatak dijaspore. Tako je u medijima odjeknula izjava Tatjane Jurić na Facebooku u kojoj je na pomalo grub i podcjenjivački način okrivila dijasporu (iako je očito da je mislila samo na BiH) za Josipovićev izborni poraz, karakterizirajući Hrvate u dijaspori (ponovno, očito je fokus bio na bh. Hrvate) kao pijavice koje sišu proračunske resurse. Kao prvo, ako oduzmemo glasove dijaspore (za što nema razloga, jer su i oni hrvatski državljani), Grabar-Kitarović još uvijek ima prednost od 2.000 glasova nad Josipovićem, pa je njena pobjeda neosporna. Kao drugo, ustavno pravo svakog građanina Republike Hrvatske, ma gdje on boravio, je izlazak na izbore.
Pomalo je ironično da je u Hrvatskoj mnogo osoba koje se samodeklariraju kao osobe socijalnoliberalnog viđenja svijeta, a da imaju takav stav prema jednoj skupini ljudi, kakav drugdje u svijetu često imaju osobe krajnje desnice. Bh. Hrvati, posebno Hercegovci, često su tretirani u Hrvatskoj javnosti kao negativci, i to se moglo vidjeti i tijekom ovih izbora. To nas vraća na postulat kako je Marin Čilić, osvajač US Opena, Hrvat, dok je Marin Čilić, tenisač koji je pao na doping testu, Hercegovac.
Iako je neosporno da su neki Hercegovci (u ovom kontekstu ovo se odnosi ekskluzivno na Hrvate Hercegovce, a ne i Srbe i Bošnjake Hercegovce) imali veliku ulogu u privatizaciji i drugim grijesima 90-ih, to ipak ne čini sve Hercegovce lopovima, niti sve lopove Hercegovcima. Takav stav, prisutan u djelu Hrvatskih građana, je šovinistički. Ne smijemo zaboraviti ključnu ulogu koju su hercegovački i bosanski Hrvati (ali i dijaspora generalno) igrali u Domovinskom ratu. Ako su onda bili Hrvati i dio dijaspore, onda su valjda i danas, kada ih Hrvatska više ne treba. Sve drugo je licemjerje i kolonijalni pristup prema tom dijelu dijaspore, kojeg bi tako samo iskorištavali kada im trebaju, a ne bi mu dali prava.
Drugi problem ovih izbora je i nemogućnost ostvarivanja ustavnog prava biranja predstavnika za dobar dio dijaspore, što je najviše bilo očito u BiH, gdje živi najveći postotak hrvatskih građana u dijaspori. Na primjer, autor ovog teksta trenutačno živi, radi i studira u St. Paulu, nije bio u stanju glasovati na izborima, iako je hrvatski državljanin sa stalnim prebivališnom u RH, jer je najbliži konzulat, u Chicagu, udaljen dan vožnje, ili nekoliko sati leta koji košta preko 200 dolara. Sramotno je da Hrvatska ne može ili ne želi uvesti sistem glasovanja poštom ili elektronskim glasovanjem, kako to na primjer čini Estonija gdje elektronski glasovi čine jednu četvrtinu svih glasova, i tako omogućiti i Hrvatima u dijaspori da glasuju na izborima ako to žele. Tu dolazimo u situaciju gdje se ustavno pravo u praksi ne može ostvariti.
Najbolji primjer je BiH, gdje živi oko 280 000 birača s hrvatskim državljanstvom, a na izbore je izašlo samo 17.000 ili tek oko šest posto. Čak i sa samo 17.000 birača, 15 izbornih mjesta u četiri bosansko-hercegovačka grada nije bilo dovoljno za normalno održavanje izbora, nego su birači u redu morali čekati i satima da glasuju. Samo na trenutak zamislimo kaos da je i u BiH izašlo na birališta 59 posto birača kao i u RH (165 000 ili deset puta broj birača koji su izišli). Očito je da je logistički nemoguće omogućiti svim tim hrvatskim građanima da glasuju, i tako je apsurdno i govoriti da je tim građanima zagarantirano ustavno pravo kao i građanima koji žive u RH.
Neki cinici će reći da ti ljudi ne plaćaju poreze u RH i da žive u BiH, i da zato ne bi smjeli i trebali glasati. No, ti cinici zaboravljaju da i mnogi Hrvati u RH ne plaćaju poreze. Bismo li onda i njima trebali oduzeti ustavno pravo? Bismo li možda trebali uvesti oligarhiju u kojoj samo bogati Hrvati imaju pravo glasa? Možda bi onda trebali onemogućiti umirovljenicima i nezaposlenim da glasuju, jer oni ne pridonose proračunu? Plaćanje poreza ne može biti argument u ovoj raspravi. Ako su Hrvati u BiH legalno stekli hrvatsko državljanstvo, onda oni moraju imati mogućnost ostvarivati sva prava kao i ostali hrvatski građani, uključujući i pravo na biranje predstavnika.
Ironično je da je upravo HDZ-ova vlada, koja obično dobiva najviše glasova u dijaspori, ta koja je uvela fiksni sustav tri zastupnika iz dvanaeste izborne jedinice (dijaspora) i glasovanje na samo 15 biračkih mjesta u četiri grada u BiH. Slažem se da se izborni zakon mora preispitati, ali u rješenju ovog fenomena mora biti uključena i dijaspora. Ako dijaspora odluči (ne vjerujem da hoće, jer ne postoji grupa ljudi koja se samovoljno odrekla izbornog prava) da se odrekne ovog prava i da reguliraju svoj status na način na koji je reguliran status Portorikanaca, koji imaju Američke putovnice ali nemaju pravo glasati na izborima, onda je to uredu, ali samoprozvani liberali u Hrvatskoj nemaju pravo to odlučiti u ime dijaspore. Pogotovo ne dok Hrvati u BiH ne mogu u potpunosti ostvariti svoja prava na biranje vlastitih predstavnika u toj zemlji.
Posljednje, mislim da su ovo bili veoma važni izbori za Hrvate u BiH jer je u prvom intervjuu gospođa Grabar-Kitarović izjavila da će podržati Hrvate u BiH da ostvare punu ravnopravnost s ostala dva konstruktivna naroda, bez obzira značilo to kantonizaciju ili treći entitet. O reakciji nekih BiH medija i političara drugi put, bitno je da se nadzire mogućnost odlučnije i pozitivnije hrvatske vanjske politike prema Hrvatima u BiH (iako je i predsjednik Josipović vodio relativno dobru politiku, i na tome mu moram čestitati). Vrijeme će pokazati je li to bila samo populistička floskula Grabar-Kitarović, ili ozbiljan signal BiH Hrvatima da će hrvatska vanjska politika raditi na tome da se više nikada ne dogodi da drugi Hrvatima biraju predstavnike u Predsjedništvu BiH i Domu naroda.
(*Valentino Grbavac rođen je u Splitu 1993. godine. Osnovnu školu i prva dva razreda opće gimnazije je završio u Vrgorcu, a posljednja dva razreda srednje škole je završio na UWCAd-u u Duinu (Italija). Trenutno je student četvrte (završne) godine političkih znanosti, povijesti i ruskog jezika na Macalester College-u u St. Paulu, Minnesota (SAD). U Prosincu 2014 godine diplomirao je povijest s radom na temu novog pristupa pomorskoj vojnoj povijesti koristeći geografiju i teoriju prostora i mjesta kroz komparativnu studiju Bitke kod Salamine i Bitke kod Tsushime. U svibnju 2015. godine će diplomirati političke znanosti s počastima s diplomskim radom koji se bavi položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskog mirovnog sporazuma. Izlagao je svoje istraživanje o Sovjetskoj Čeki na nekoliko konferencija Ruske povijesti u Minnesoti, i u kolovozu 2014 godine je uspješno završio PPIA-ov ljetni seminar vanjske politike i ekonomije na Princetonu. Trenutačno živi u St. Paulu gdje i radi kao asistent na kolokviju iz međunarodne sigurnosti na odsjeku političkih znanosti na Macalesteru. Glavni akademski interesi su mu unutarnja politika u BiH, posebno položaj Hrvata i hrvatsko pitanje, ruska vanjska politika i njen utjecaj na međunarodnu sigurnost, i moderna vojna povijest.)
Izvor vijesti: Dnevnik.ba
