Nakon što su fratri pobijeni kao ‘narodni neprijatelji’, komunistička propaganda tvrdila je da su poginuli u borbi jer su bili ‘glavni puškomitraljesci’…
Tijekom veljače ove godine širom Hercegovine održavaju se komemoracije u spomen na šezdeset i šestero franjevaca stradalih od partizanskog metka, koji je usmjeravala ruka Komunističke partije, smatrajući fratre ‘narodnim neprijateljima’, ne preispitujući je li se doista koji od njih ogriješio o zakon ili nije.
To prije što ih je devet imalo titulu doktora znanosti, a devet su bili gimnazijski profesori, što znači da su veći dio rata proveli u samostanu i školskim predavaonicama. Najveći zločin dogodio se ispred širokobriješkog samostana, gdje je hicem u zatiljak strijeljano, zapaljeno i zatrpano 12 franjevaca, svi koji su 7. veljače 1945. zatečeni u habitu u samostanu, a sljedećih dana još 18 članova tog samostanskog bratstva.
Nakon što su tijela prekrili zemljom i kamenjem, to mjesto je do odlaska partizanskih jedinica služilo kao – javni zahod.
Postrojbe NDH i Njemačke bile su raspoređene na brdu u podnožju samostana, što potvrđuju i ondašnji partizanski izveštaji, no u sljedećoj zapovijedi Štaba VIII. udarnoga korpusa NOVJ i samostan je proglašen ‘osobito važnim ciljem’. Crkva je 296 puta udarena topovskom granatom, a bombardiranjem, požarom i pustošenjem uništeno je kulturno blago, arhiv, muzej, velika knjižnica, fizikalni, kemijski i biološki kabineti…
U samostan ulaze pripadnici 4. bataljuna 26. divizije 8. dalmatinskog korpusa, izvlače franjevce, među njima i nepokretnog fra Marka Barbarića (80), potpuno dementnog fra Krstu Kraljevića (50) i teško bolesnog fra Žarka Leventića (26). Osim vrijeđanja nikakvog suđenja nije bilo, a ni zapisa koji bi tumačili fratarsku umiješanost u borbe.
Postupak beatifikacije
Nakon što su fratri pobijeni, komunistička propaganda na različite je načine pokušala opravdati zločin, pa se pisalo kako su poginuli u borbi jer su bili ‘glavni puškomitraljesci’, pa do stupidnih navoda kako su fratri s vrha zvonika polijevali borce vrućim uljem, kao da je riječ o osvajanju srednjovjekovne utvrde, a ne bitki u kojoj je korišteno suvremeno oružje.
Zanimljivo je da fratri nisu željeli bježati uoči prodora partizana, o čemu je u rujnu 1945. svjedočila samostanska kuharica s. Emerina Kozina: “U zadnje vrijeme sigurno su znali i govorili da će partizani doći na Široki Brijeg, ali su govorili: ‘Mi nismo ništa krivi, pa što ćemo bježati’.”
Tijekom završnih borbi u Drugom svjetskom ratu pobijeno je još; u Mostarskom Gracu šest fratara, Mostaru sedmorica fratara, među njima i provincijal dr.fra Leo Petrović, Ljubuškom petorica, Čitluku trojica, Izbičnu trojica, Kočerinu dvojica… Do 2010. godine je za cjelokupan pokolj hercegovačkih fratara završen provincijski postupak za mučeništvo, pod nazivom ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’, čiji je vicepostulator fra Miljenko Stojić, međutim biskupijski postupak za beatifikaciju u nadležnoj, Mostarsko-duvanjskoj biskupiji još nije počeo.
‘Hrvatski martirologij’
663 – ubijenih katoličkih svećenika u RH uglavnom od ruku partizana i OZNA-e
240 – likvidirano je do svibnja 1945.
263 – svećenika likvidirano je nakon savezničke pobjede
32 – izginulo u savezničkom bombardiranju
12 – ubijeno na službi u JNA
11 – svećenika ubile su vlasti NDH
73 – franjevca ubijena su u Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena
69 – fratara ubijena su u Hercegovačkoj provinciji
39 – svećenika stradalo je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji
Izvor vijesti: Damir Šarac / Slobodna Dalmacija
