Na današnji dan 1988. godine umro je Andrija Artuković, jedan od najznačajnijih hrvatskih političara iz razdoblja vladavine ustaša. Rođen je u Klobuku kraj Ljubuškog, 19. studenog 1899. godine, a svojedobno je bio i ministar u vladi NDH.
U Širokom Brijegu završio je Franjevačku gimnaziju, a studij prava s doktoratom u Zagrebu, gdje od 1924. godine radi kao sudski pripravnik, a 1926. godine u Gospiću otvara odvjetnički ured.
Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.
Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje. Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.
Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske vraća se u Zagreb, te postaje članom privremenog hrvatskog državnog vodstva (12. travnja 1941.). Nakon povratka Ante Pavelića iz Italije u Zagreb (16. travnja 1941. godine), imenovan je ministrom unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Sudjeluje pri potpisivanju Rimskih ugovora, te prati poglavnika u posjetu Hitleru. Dana 14. studenog 1941. godine oženio se Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka, s kojom je imao petero djece. 10. listopada 1942. godine napušta mjesto ministra vanjskih poslova, te postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja, a od 29. travnja do 1. listopada 1943. godine ponovno je ministar unutarnjih poslova. Od 11. listopada 1943. godine, pa do kraja NDH obavljao je dužnost državnog prabilježnika, tj. čuvara državnog pečata.
Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.
U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.
Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme suđenja nije bi svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova je izašao u bolesničkom krevetu.
Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.
Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.
OSTALI DOGAĐAJI NA DANAŠNJI DAN:
1915. – Rođen Fra Vitomir Naletilić iz mjesta Lise kod Širokog Brijega. Nakon završene pučke škole i gimnazije na Širokom Brijegu stupa u Franjevački red 29. lipnja 1932. na Humcu. Studij filozofije i teologije pohađao je u Mostaru i Rimu. Za svećenika je zaređen 12. lipnja 1938. u Mostaru.
God. 1941. imenovan je tajnikom ekonomata u franjevačkoj kuriji u Rimu. Na toj je službi ostao punih 11 godina, do 1952. U SAD je došao 2. veljače 1954. godine. Službovao je u hrvatskim župama Sv. Josipa u St. Louisu kao pomoćnik (1954.-1955.) te kao župnik (1972.-1976.), Sv. Jeronima u Chicagu kao pomoćnik (1955.-1958.) i kao župnik (1960.-1965.) te Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku kao župnik (1967.-1972.).
Obnašao je dužnost prokuratora i savjetnika Kustodije (1973.-1976.), upravitelja zaklade sv. Ante i upravitelja franjevačkih izdanja. Smrt ga je zatekla u župi Sv. Josipa u St. Louisu 16. studenog 1979. godine u 64. godini života. Pokopan je u Chicagu na groblju Holy Sepulchre.
1962. – Rođen dr. Hrvoje Lasić iz Uzarića. Doktorirao je na Sveučilištu u Fribourgu. Surađivao je u nekoliko časopisa, radio je i na prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine.
Svoj feljton objavljivao je i na Hrvatskom radiju. Jedan je od najpoznatijih hercegovačkih Dominikanaca, a kako voli reći za sebe osoba je koja uživa šetati u prirodi, u prirodnim ljepotama, voli se diviti njezinom tvorcu. Voli sve vrste sportova, klasičnu glazbu, posebno simfonije koje ga podsjećaju na duhovnu dimenziju ljudskoga bića i na vrhunskoga skladatelja i umjetnika koji se krije u pozadini svega. Ponajprije se zanima za odnos naravne i nadnaravne zbilje te ljudskom težnjom za savršenošću, srećom i mirom.
Pripremio: Danijel Ivanković
