Prema riječima Jure Galića, jednog od najistaknutijih partizanskih boraca ljubuškog kraja, on je partizanskom pokretu pristupio u Biokovu 24. veljače 1942. U sastavu bataljuna „Josip Jurčević“ bio je od njegovog utemeljenja, najprije kao običan vojnik a kasnije kao vodni delegat koji je vodio tridesetak ljudi.
Tako jednom prilikom u intervjuu Galić otvoreno priznaje kako je bio i očevidcem partizanskog zločina u Vrgorcu 15. lipnja 1942. godine, kada je ubijeno 33 civilnih žitelja ovog mjesta, među kojima je bilo i 9 žena!
„Sudjelovao sam kao podrška u akciji u kojoj je oslobođen Vrgorac polovinom 1942. Nisam sudjelovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između 20-30 Vrgorčana o čemu su dalmatinski partizani šutili kao ribe. Bila je to osveta komšija-komšiji, koji su na taj način riješili njihove lokalne obračune, i tu je stradalo najmanje 20-30 nevinih ljudi“ – kaže Galić.
Na ovakav način Jure Galić otvoreno pokušava očiti primjer komunističko-partizanskog ratnog zločina preimenovati u neku drugu kategoriju, dajući mu oblike nekakvog „seoskog razračunavanja“. Međutim, sama činjenica otvorenog Galićevog priznanja o sudjelovanju u ovom događaju dovoljan je podatak istražnim organima Republike Hrvatske u kojem pravcu trebaju ići ukoliko žele riješiti slučaj ratnog zločina i ubojstva 33 civilne osobe u Vrgorcu 15. lipnja 1942. godine.
OSTALI DOGAĐAJI NA DANAŠNJI DAN;
1991. – Kažnjeničku bojnu osnovala su 15. lipnja 1991. četvorica hrvatskih emigranata: Mladen Naletilić Tuta, Ludvig Pavlović, Ivan Andabak i Ivan Tolić. Glavni stožer Kažnjeničke bojne nalazio se u Širokom Brijegu, zapovjednik je bio Naletilić, a jedinica je u početku brojala stotinjak ljudi. Pripadnici Kažnjeničke bojne su se 1991. borili u Hrvatskoj protiv JNA i paravojnih srpskih snaga kao dobrovoljačka jedinica da bi se početkom 1992. prebacili u BiH i ušli u sastav HVO-a. Jedinica je bila pod izravnim zapovjedništvom Glavnog stožera HVO-a.
U lipnju 1992. Kažnjenička bojna je sudjelovala u operaciji Lipanjske zore gdje se istakla pri oslobađanju Mostara koje je trajalo od 11. do 26. lipnja 1992., kada je Kažnjenička bojna, potpomognuta topništvom i drugim jedinicama HVO-a, odgurnula Vojsku RS-a iz Mostara prema Nevesinju.
U vrijeme sukoba s muslimanima dolazi i do formiranja dvije jedinice unutar bojne, ATJ Benko Penavić i ATJ Vinko Škrobo. Ove dvije jedinice bile su sastavljene uglavnom od osoba koje su se nalazile u kaznenim evidencijama MUP-a. U travnju 1993. ove dvije jedinice sudjelovale su u pljačkanju imovine iz napuštenih kuća u Mostaru, a posjedovale su i privatne zatvorenike gdje su zatvorenici obavljali poslove u korist pripadnika jedinica ili za jedinice. Pripadnici ovih dviju jedinica izvršili su 40% kriminalnih dijela u vrijeme sukoba s Bošnjacima. Osim osoba s kriminalnim dosjeom, ovu jedinicu činili su i strani državljani, bivši pripadnici Hrvatske vojske, ali i maloljetnici.
Potkraj prosinca 1993. godine Kažnjenička bojna ušla je u sastav 2. gardijske brigade HVO-a. U siječnju 1994. angažirana je u borbama protiv Armije BiH na uskopaljsko-ramskoj bojišnici.
O Kažnjeničkoj bojni su napisane dvije pjesme: “Čuvaj Tuta Mostar” i “Kažnjenička bojna Tutina”.
1992. – Zlatko Spajić je sredinom kolovoza 1991.g. kao dragovoljac stupio u postrojbe obrane Domovine. Kao pripadnik 4. splitske gardijske brigade prošao je sva ratišta na južnom bojištu. Prije nego je došao braniti rodnu grudu, dva puta je ranjavan. Zlatko je bio neustrašiv ratnik koji je kobnoga dana već bio ranjen u ruku i poslan u bolnicu. Međutim, nije se dao smesti, pa je dao prednost obrani rodne grude.
Bio je to neravnopravan okršaj, jer su u određenom trenutku na Zlatka i suborce Vladu Gotovca, Petra Ćuka, Božu Zadru i Mladenka Marića – Baću krenula dva borbena vozila – prage. Zlatko nije znao što je strah i jednu je uništio dok je druga teško ranila Zadru i Marića-Baću, a smrtno pogodila Ćuka, Gotovca i Zlatka.
Zlatko Spajić rođen je 1. lipnja 1970. godine, a život je položio na oltar Domovine 15.6.1992. godine, na Buni, kao pripadnik 4. bojne 4. splitske gardijske brigade.
Zlatkov otac Slavko, bio je također elitni hrvatski vojnik u sastavu PTS-a, koji je uz ratne zadatke davao počasnu stražu, ispred Vladine zgrade na Markovom trgu. Obavljajući dužnost 8. svibnja 1945. godine nije dočekao smjenu.
Prošavši sve strahote križnog puta uspio se vratiti kući s 40 kilograma. Na putu od Mostara do Dobrkovića nitko ga nije uspio prepoznati zbog njegove slabosti i izmučenosti. Zlatkov primjer govori da jabuka ne pada daleko od stabla.
U spomen na ovog hrabrog momka godinama se u Širokom Brijegu održava i Memorijalni malonogometni turnir „Hrvatski vitez Zlatko Spajić“.
Pripremio: Danijel Ivanković
NAPOMENA: Poštovani čitatelji portala SirokiBrijeg.info ovim putem naglašavamo kako i svi Vi možete sudjelovati u kreiranju rubrike“Vremeplov ZHŽ-a”, pa Vas stoga pozivamo da na mail: vremeplovzhz@sirokibrijeg.info šaljete tekstove/informacije, kao i fotografije za koje vjerujete da bi mogle biti zanimljive pri kreiranju rubrike, a sve ono najzanimljivije što pošaljete vrlo rado ćemo iskoristiti da osvježimo i obogatimo ovu rubriku.
