ŠIROKI BRIJEG – Rođendan svetoga Ivana Krstitelja, koji je krstio Isusa u rijeci Jordan, najglasovitiji je vjerski blagdan u lipnju. Isposnik, propovjednik i prorok, kao kršćanski svetac, uz blaženu Djevicu Mariju, ima najviše blagdana u liturgiji, kako zapadne, tako i istočne crkve.
Poznato je da su stari Slaveni štovali, između ostalih i boga groma, kiše i ratarstva, kojeg su zvali Perun, te su na povišenim mjestima svetkovali blagdan vatre i sunčeva žara, te u tu čast palili vatre i prinosili žrtve.
Dan uoči svetoga Ivana Krstitelja, na za to određenom mjestu, mještani, a osobito djeca donose drva. To su obično sasušene grane, okresine ili suha lozina ostala poslije rezidbe. Sva se drva slože na jednu hrpu i u sumrak zapale. Svaki je zaselak palio svoj svitnjak, a mjesta na kojima se to događalo najčešće se tako i zovu, tj. – Svitnjak. Bilo je važno načiniti što veću hrpu, jer se sutra, na Ivandan, kod crkve prepričavalo, čiji je svitnjak bio veći. Oko svitnjaka bi se okupilo i staro i mlado, a djeca su dovikivala jedna drugima: – Veći naš, nego vaš!
Kad bi vatra napokon splasnula, djeca i mlađarija bi preskakivali preko svitnjaka, jer je vladalo uvjerenje da će tako izgubiti naboje ili bugance s nogu, te da neće dobiti nove. A naboje ili bugance (bolni mjehurići na tabanima), dobivala su najčešće djeca, hodajući bosa po strnini, drači i kamenu.
Poseban su ugođaj, na ovaj veliki blagdan, stvarala crkvena zvona, tj. način zvonjenja i kompozicija zvukova, tako da su crkvena zvona oduvijek mještanima najavljivala o kakvom se događaju radi. Ljudi su prepoznavali sve varijante zvonjenja. Tako je za navješćivanje podneva i Zdravomarije zvonilo samo jedno, tj. veliko zvono. Početak svete mise su označavala dva zvona. Mrtački, tj. obavijest mještanima da je netko preminuo, također su označavala dva zvona, ali s drukčijim sazvučjem, a za proslavu se velikih blagdana zvonilo na osobit način. Naime, zvonar bi se popeo do samih zvona i klatnom, udarajući samo o jednu stranu velikoga i malog zvona, stvarao uhu veoma ugodnu melodiju, koja je razgaljivala duše Ričičana i pozivala ih na svečanost. To se naime radilo sve do elektrifikacije crkvenih zvona, pa je poslije toga prestala potreba za jednostavnim ručnim zvonjenjem.
