Ionako ćemo negdje savenuti, a svakako je to bolje u bitkama pokraj grobišta naših predaka, nego kao moderni germanski robovi, u njihovim kanalizacijama. Odoše nam djeca u ždrijela Zapadnih dekadencija. Odoše, onako goluždrava i nespremna na sranja zvana život.
A gdje ćeš ti hećime? Zar ti nemaš posla, pa i plaću, kakvu takvu? A malo ti. A dom, a narod svoj, bližnji, a bolna domovina!? Jebala te zakletva, poslije koje ostavljaš svog pacijenta i to za šaku eura. Ostavljaš onog koji te gleda tako molećivo, kao da gleda samog boga. Bar nekom mrvicom i on te je školovao i specijalizirao.
Da, da, jebeš patetiku, melankoliju, sjetu, domoljublje, produhovljenost…od para se živi. Pa idi onda, nabijem te na Hipokrita!
A možda se živi i od svake riječi božije. Zar ne guardijane HDZ-eovski?
Baš onako kako žive naši političari. Niti siju, niti žanju a narod ih ovozemaljski bogati.
Ode i ti inžinjeru? Ovdje nemaš što projektirati? A da crtaš život? Projektiraj uljuđeni život u ovoj zemlji i bori se za svoj projekt. Hoćeš vraga, ne isplati se.
Ode i onaj i reče: “Osta bi ja da su izbori svaki misec, jerbo bi dobija tisuću za svoji deset glasova, a svake dvi godine, nemere”. Bolje je da onaj ide, kada bi, bogdo, svi onakvi otišli.
I eto dođosmo i do tog saznanja, a nije nam dugo trebalo. Boriti se s puškom i nije neki problem, jer čovjek tada ima koliko toliko izdefiniranu situaciju. Zna gdje je on, a gdje je neprijatelj pa ožeži.
Boriti se protiv “mirnodopske magle” u koju ne vrijedi pucati, a koja polako obavija, prekriva i pustoši, e to je zahtijevan rat. Može li se dobiti? Može ako se boriš ovdje. Za dom.
Ima li više ikakvog smisla konstatirati uzroke ove socijalno-ekonomsko-demografske katastrofe Hrvatskog naroda nu BiH? Četvrt stoljeća Hrvati u BiH, svoju sudbinu, povjeravaju HDZ-u tražeći da im ta stranka poboljša političke okvire za bolji život. Zanima li koga rezultat? Mandat za mandatom i ništa, ni makac. Sve je gore nego lani. Nekako se istom progresijom smanjuje broj Hrvata, a povećava broj milijuna eura, kod Čovićevih bandita. Isti sindrom prati i Bošnjake.
Tražili smo države a izgubili sebe i tako mazohistički rovarili povijest, da nismo ni primjetili izmaknuće trenutka koji nam bijaše iznova izrastao u svoj svojoj gorčini i slatkoći. I sadašnjost nas goni u zemlje koje zapravo ne postoje, jer nisu naše.
Tko je inscenirao ovakvu srž ovog novog trenutka s bijegom iz našeg duha i naše krvi, zavičaja? Ako je taj đavao bio tako lukavo vidovit, onda je on tu, među nama i opet se kandidira. Ipak, ima nas koji ćemo ostati u ovim duhovnim škrapama i brazdati njihove pohlepne staze. Ima nas koji smo produženi matičnjaci i koji će ostati dovoljno ludi da umru kao gerilci u ratu protiv jednoumlja. Život ionako protječe u apstraktnoj žudnji, pa nek se onda odvija u zavičaju.
Neka se gone i oni i njihove ideologije, zavjere, sabori, entiteti, krize, odnosi, koalicije, imenovanja, korupcije, nepotizmi, podvale, privatizacije, agencije, akademije, kurvarluci, deficiti, lobiji, utaje, diplome, udruge, ratovi, vladavine, karizme, mržnje, laži, huškanja, crte, mediji, banke, obavještajci, stranci, interesi, povijesti, tumačenja…
Njih, niti Job više nebi mogao podnositi.
Ni, mi ih ne moramo više podnositi.
Jer oni nisu Jahve.
Pa!? Onda ostajmo ovdje! A njih čupajmo iz pacovskih vlastodržačkih rupa i potjerajmo na Njemačke bauštele.
