ŠIROKI BRIJEG – Pojave i činjenice ne kazuju puno ni onda kad im se dobro „pogleda u oči“. Stoga stari Grci rekoše: priroda se voli skrivati. Obilježavanje srebrnoga jubileja Franjevačke galerije Široki Brijeg po sebi, također, ne kazuje mnogo. Ipak, neka nam bude dopušteno navesti niz činjenica koje, dakako, imaju i svoje osnovne poruke a mogu imati i višeslojna značenja.
Nastanak i djelovanje Franjevačke galerije
Franjevačka galerija Široki Brijeg samonikla je unutar redovničke zajednice, bez velikih novčanih ulaganja u nabavu umjetnina. Pritom su presudnu ulogu imala osobna prijateljstva, te povjerenje umjetnika i vlasnika umjetnina u Crkvu. Izložbeni je prostor projektiran i uređen u novoizgrađenom dijelu samostanskoga sklopa,i to u vrijeme kad državne vlasti nisu dopuštale veća ulaganja u gradnje. Galerija je otvorena pod geslom: Umjetnost umjetnicima i prijateljima umjetnosti 25. srpnja 1990. u nazočnosti velikoga broja umjetnika, ljubitelja umjetnosti i djelatnika u kulturi, bez sudjelovanja visokopozicioniranih crkvenih i državnih čelnika. Među sudionicima bila su poznata imena iz Edinburgha, Amsterdama, Milana i mnogih gradova bivše države. O isprepletenosti fi lozofi je, religije i umjetnosti, posebice o ulozi Franjevačke galerije, govorio je književnik i kritičar Vitomir Lukić. Galeriju je proglasio otvorenom 25. srpnja 1990. najzaslužniji čovjek za njezin nastanak, njezin prvi i dosad jedini ravnatelj fra Jozo Pejić. Tri dana nakon otvorenja, na dan Hodočašća mladeži, svečano ju je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić u pratnji biskupa ordinarija Pavla Žanića i provincijala fra Drage Tolja.
U prvom likovnom postavu bila su izložena djela moderne umjetnosti, s naglaskom na prvu polovinu XX. stoljeća. Osim modernih, u donekle izdvojenom prostoru, postavljena su djela avangardnih umjetnika. Bio je to jedini takav stalni postav u onodobnoj državi. Franjevačka galerija od početka, kao i danas, nema stručno osposobljen kadar niti ijednog stalnog zaposlenika. Vodili su je i vode fratri, uz povremene usluge prijatelja stručnjaka, pazeći da time ne zapostave svoje redovničke i svećeničke obveze. Galerija je poznata po učestalosti likovnih izložaba i drugih kulturno-umjetničkih događanja (kao što su: koncerti, predstavljanje knjiga, projekcije dokumentarnih fi lmova, šahovski turniri, satovi praktične nastave, diplomski ispiti…). Franjevačkom širinom prihvaćala je, po koji put, i manje vrijedne sadržaje, ali je programski težila za iznimno vrijednima i podosta ih je ostvarila, poput izložaba Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Slikā starih majstorā Galerije: Umjetnina Split, Celestina Medovića, Slavka Kopača, avangardnih umjetnika jugoistočne Europe…
I prije osnutka Franjevačke galerije u samostanskoj Riznici i u drugim prostorijama održavane su likovne izložbe, počevši od god. 1979. Dapače, upriličene su i dvije likovne kolonije i postojala je suradnja s mnogim umjetnicima i nekim galerijama. Prvo gostovanje u inozemstvu ostvareno je u Edinburghu ujesen 1990. Nakon zastoja u prvoj godini Domovinskoga rata nastavljena su gostovanja i razmjene izložaba, i to s galerijama i sličnim ustanovama u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori. Redovitom razmjenom izložaba i sudjelovanjem u programu Šimićevih susreta Galerija je snažna poveznica između gradovā prijateljā Širokoga Brijega i Vinkovaca. Više je puta bila sudionicom u programu međunarodne manifestacije Proljeće s Maticom u Mostaru. Za Domovinskoga rata, i to kao jedina aktivna u Hercegovini, Galerija je slala svijetu poruke mira i dobra. K tome, prihvatila je na čuvanje više umjetničkih zbirki iz Mostara i Konjica, kao i umjetnine što ih je iz provaljenih stanova i atelijera spašavao HVO. U vrijeme otvorenja za javnost, u srpnju 1990., Franjevačka je galerija raspolagala s oko 1000 likovnih djela. Danas ih ima preko 4500. Elektronički ih je katalogizirano oko dvije trećine.
25. obljetnici ususret
Tijekom vremena višestruko se povećao broj umjetnina u vlasništvu Galerije. Povremenim izložbama puno je postignuto, ali je izostala mogućnost razgledanja onih umjetnina za koje je šteta što su nedostupne. Stoga se ravnatelj fra Jozo Pejić, osjećajući da ga životne snage napuštaju, sve više zalagao da se umjetnine katalogiziraju, a najvrjednijeda se trajno izlože.Ozbiljnija priprema za uređenje stalnoga postava i radovi na obnovi i prilagodbi prostora otpočeli su prošle, a ubrzani su ove godine. Obnovljen je sav izložbeni prostor: zaustavljen je prodor vlage i postavljena je toplinska izolacija, izravnate su postojeće i dobivene nove zidne plohe, ugrađena su dvoja protuprovalna vrata, poboljšana je zaštita depoa, preuređen je sustav rasvjete i nabavljena je prijeko potrebna količina novih rasvjetnih tijela, postavljen je video-nadzor, vatrodojava kao i razglasni uređaj. Donacijom je namaknuto i novo računalo s pripadnim pomagalima. S razlogom slavimo srebrni jubilej. Sama narav umjetnosti i njezina uloga u životu ljudi, poglavito u božanskom kultu, dostatan su razlog da joj crkvene ustanove posvećuju punu pozornost. Naime, umjetničko je djelo „neka zgotovljena stvar, ali ono kaže još nešto drugo – ima dakle alegorijski karakter ” (Heidegger). Osim toga – poimajući umjetnost kao traženje puta do istine, ljepote i punine – ako itko, onda svećenici mogu lako shvatiti istinitost tvrdnje Hermanna Hessea da „umjetnost nije ništa drugo nego promatranje svijeta u stanju milosti i prosvjetljenja, da umjetnost znači u svakoj stvari otkriti Boga“. Dakle, umjetnost po sebi puno vrijedi, a po onome čemu smjera neusporedivo više. Biblijski rečeno, ona u sebi ima dimenziju „novoga neba i nove zemlje“ (Otk 21,1).
Autor sadašnjega izložbenog postava je povjesničar umjetnosti i književnik Igor Zidić koji je svojedobno, u svojstvu ravnatelje Moderne galerije u Zagrebu, god. 1990. uredio i onaj prvotni. Koautori su Josip Mijić, mr. sakralnog slikarstva, i fra Vendelin Karačić. Timski rad podrazumijevao je i neke kompromise što, uvjereni smo, nije znatnije ugrozilo primjenu visokih kriterija niti je posve isključilo uzimanje u obzir i drugih odrednica, kao što je stvaranje cjelina na pojedinim zidnim plohama, gustoća ovješenih slika, disproporcija između djela kojima Galerija raspolaže i renomea autora, i tome slično. Bilo kako bilo, Hercegovina duguje zahvalnost Igoru Zidiću koji je stalni postav Franjevačke galerije svojom stručnošću digao na visoku razinu. Priznanje i zahvalu zaslužio je i mr. Josip Mijić, kao mlada snaga koja mnogo daje i još više obećava. Možemo žaliti što mnoga umjetnička djela koja su zavrijedila da budu uvrštena u postav nisu izložena. Ostajemo u podrazumijevajućoj obvezi da će Galerija povremeno izlagati te radove i da je otvorenje sadašnjega stalnog postava jedan novi početak, a ne postignuće na kojem će se stati. Osim toga, u fundusu se od pojedinih umjetnika nalazi po desetak, pa i po nekoliko desetaka djela i podosta grafičkih mapa kojima se pedagozi, proučavatelji i publicisti mogu poslužiti.
Preostaje nam zahvaliti svim ustanovama i pojedincima koji podupiru rad Franjevačke galerije, posebice onima koji su, izravno ili neizravno, pomogli da Galerija obilježi svoj srebrni jubilej otvorenjem novoga stalnoga postava. Dakako, u svemu ovome lako prepoznajemo ostvarenje velike želje i plodove nesebičnoga rada donedavnoga ravnatelja, nažalost sad pokojnoga fra Joze Pejića koji je svojedobno, kao provincijal hercegovačkih franjevaca, pokrenuo mnoge programe za očuvanje kulturno-povijesne baštine i promicanje kulture i umjetnosti.
Fra Vendelin Karačić / Gospin-brig.info
