Komunistički zločini u Hercegovini 1.dio

ŠIROKI BRIJEG – Koncem II. svjetskog rata i u godinama poraća hrvatski je narod u Hercegovini bio izložen iznimno brutalnoj represiji komunističkih represivnih organa.

Kad se tome pridoda i određen, mada ne i veliki, broj stradalih u prvim godinama rata dolazimo do brojčanih pokazatelja koji pokazuju koliki je obim protuhrvatske zločinačke histerije koja se na hercegovačke Hrvate „sručila” na temelju zapovijedi iz Beograda.

Na području Hercegovine koja pripada Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, tijekom II. svjetskog rata i poraća, prema nepotpunim podacima, je 18 400 stradalih osoba. Ukoliko ovoj brojci pribrojimo i 1529 stradalih na prostoru Rame, koji zemljopisno nedvojbeno pripada Hercegovini, dođe se do podatka o 19929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa područja Hercegovine, što u postocima iznosi nešto iznad 10 % ukupnog stanovništva, navodi se u najnovijem tekstu na Facebook stranici Hrvatske žrtve komunističkog genocida.

Najveća stradanja Hrvata katolika zabilježena su u župi Nevesinje. Od 1647 Hrvata, koliko ih je 1940. živjelo na prostoru ove župe, u godinama II. svjetskog rata i poraća živote je izgubilo 847 osoba. Što je čak polovica tadašnjeg stanovništva hrvatske nacionalnosti.

Strukturu ubijenih teško je procijeniti. Sa sigurnosti se može kazati da je među ubijenima 81 katolički svećenik i jedna časna sestra. Ukupan broj stradalih civila na temelju šture dokumentacije još uvijek nije moguće kvalitetno prosuditi.

Slična je stvar i s vojnicima. Naime, na temelju dostupnih izvora nemoguće je precizno utvrditi koliki je broj vojnika stradao u borbama, koliki je pogubljen na temelju bilo kakve presude, a kolikom se broju, nakon okončanja rata, gubi svaki trag.

Na temelju dostupnih podataka i svjedočenja očevidaca, ipak, se može izvesti vrlo precizan zaključak. Naime, daleko najveći broj stradanja hercegovačkih Hrvata dogodio se tijekom završnih ratnih operacija 1945. i odmah nakon njih. Mnogobrojni izvori i svjedočenja pokazuju da su masovne grobnice u Sloveniji i bezbrojna stratišta duž Križnih putova smrti zapravo mjesta koja jedina mogu razotkriti tajnu o smrti najvećeg djela od ukupno 19 929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa ovog područja.

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo. U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine. Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo” i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva – // – ( – // – )
3. Mila – // – ( 19 god. )
4. Zora – // – ( 17 god. )
5. Ivan – // – ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

1. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete” da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

Tad su ubijeni :

1. Ivan Kovačić ( 1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure – // – (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate – // – (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan – // – (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Nastavlja se ….

IZVOR: FB: Hrvatske Žrtve Komunističkog Genocida

UREDIO: SirokiBrijeg.info