POSUŠJE – U prostorijama Općine Ivica Karamatić održao je predavanje na temu zatvorskih progona hercegovačkih franjevaca u komunističkoj Jugoslaviji.
Nakon upečatljiva uvodnika, podvukao je ključnu činjenicu koja kaže da je 90 hercegovačkih franjevaca ukupno u komunističkoj Jugoslaviji osuđeno na 341 godinu, 4 mjeseca i 23 dana zatvora te da su hercegovački fratri od 1945. do 1990. odrobijali ukupno 222 godine, jedan mjesec i 16 dana. Predavač Karamatić posebno se osvrnuo na višegodišnje zatvorske patnje dvojice znamenitih hercegovačkih franjevaca: fra Ferde Vlašića i dr. fra Smiljana Zvonara. Okrutnost Titovih kaznionica fratri su osjetili na vlastitoj koži odmah nakon tzv. oslobođenja. Primjerice, Hercegovačka franjevačka provincija je 28. listopada 1949. u 40-tak župa u Hercegovini je imala 59 svećenika, a 26 ih je bilo u zatvorima. Dogodine, 26. travnja 1950., statistika nam kazuje da je od 86 hercegovačkih fratara, 23 franjevca su bila u komunističkim kazamatima.
I poslije olovnog poraća, progoni su nastavljeni nizom upriličenih montiranih političkih procesa. Dostatno je prisjetiti se zatvaranja uredništva mjesečnika „Naša ognjišta“ te zabrane tog hrvatskoga katoličkog glasila od protuhrvatski raspoloženih komunističkih silnika. No, fratarskim velikanima, od fra Ferde Vlašića do dr. fra Smiljana Zvonara, unatoč svim nevoljama kroz koje su prošli, nikad u srcu nije pobijedila mržnja. Uostalom, svi zatvarani fratri, osuđeni na dugogodišnje robije, o svom uzništvu i trpljenjima govorili su ponosno, ali bez imalo ogorčene opterećenosti i bez imalo jala, unatoč teškim posljedicama zatvora. Prema pisanju poznatog hrvatskog povjesničara dr. fra Andrije Nikića, stariji hercegovački franjevci navlastito su bili izloženi grozomornim zatvorskim mučenjima.
O gorkim zatvorskim iskustvima i grozomornim proživljenim mučenjima kazivali su: „Bog nije zapamtio takvih mučenja. Ne daj Bože da se ponove. Sotonski ljudi su nas mučili.“ Njihove riječi nalaze potvrdu u sljedećim zatvorskim mučenjima fratara: fra Nikola Ivanković je umro od posljedica mučenja OZNE tijekom zatvorskih ispitivanja u Mostaru, fra Božo Bubalo je uslijed dvaju izvođenja na strijeljanje doživio živčani slom, Fra Mijo Čujić je nakon smrtne presude osuđen na 20 godina robije na kojoj je doživio teški moždani udar uslijed kojeg je šlagiran i tako bolestan otpušten je iz zatvora, dr. fra Smiljan Zvonar u zatvoru je trovan uslijed čega je obolio od raka, fra Damjanu Roziću je poslije mučenja u zatvoru opala kosa, vrlo mladom sjemeništarcu iz Visokog Ivi Turudiću dodijeljena je osmogodišnja zatvorska kazna, fra Krsto Ravlić je uslijed zatvorskih mučenja osijedio, a dr. fra Mladena Barbarića su napose bezobzirno mučili. U zloglasnom zeničkom zatvoru svećenike su razapinjali na prekriženim daskama, vješali na zid, a od muka i bola utroba im je na usta izlazila. O strahotama mučenja i velikim osobnim patnjama knjigu je objavio fra Janko Bubalo.
Uznički život fratara bio je doslovno pasji život svakodnevnih mučenja, stalnih poniženja i svekoliko oskudice i patnje. I u tim teškim okolnostima, franjevci su svejedno hrabro svjedočili Isusovo mučeništvo, jer im se nije sudilo, uglavnom u Mostaru, ne samo kao hrvatskim domoljubima, nego i kao katoličkim svećenicima i redovnicima. Najviše fratara bilo je mučeno u tzv. zeničkoj staklari, gdje su nazivani „bandom“, tamnujući ispod svakog ljudskog dostojanstva. U zloglasnoj „zeničkoj staklari“ ljeti je bilo nesnosno vruće, a zimi studeno. U tom odjeljenju zeničkog zatvora čak je govoriti zatvorenicima bilo strogo zabranjeno.
Komunisti su htjeli zatrti fratre zločinačkim naumom kroz izmišljene optužnice, lažne svjedoke, izabrane prorežimske suce i okrutna mučenja. Ali fratri su bili tvrdi kao kamen i postojani kao sveti znamen, jer su bili svjesni da su osuđivani samo stoga što su mislili, govorili i pisali istinu i samo istinu, posve suprotno od komunističkih tužitelja, u skladu s pobudnim riječima svevremenskog Oca Domovine dr. Ante Starčevića, koje glase: „Istinu govori, boj se Boga i ne plaši nikoga!“
