POSUŠJE – Ugledni građevinski stručnjak, bivši diplomat i zatočenik Zvonimir Marić pojašnjava da ga je komunistički režim okrivio što je javno govorio da je na području Posušja nakon Drugoga svjetskoga rata pobijeno na desetke Hrvata, piše Dnevni list.
Da je tada znao, nastavlja Marić, da ih je ubijeno nekoliko stotina, dobio bi umjesto 8 mjeseci vjerojatno i 10 godina zatvora.
Podrijetlom ste iz BiH, točnije iz Posušja. Dolazite li u Hercegovinu, kada ste otišli iz Posušja, odnosno kada ste zadnji puta bili tamo?
– Dolazim u Hercegovinu pet – šest puta godišnje – prošle sam godine bio pet puta, a zadnji put za blagdan Svih svetih. Iz Posušja sam otišao prvo 1958. godine u Mostar gdje sam pohađao do 1962. Građevinsku tehničku školu. Odmah sam ujesen te godine, zahvaljujući sestri koja me je uzdržavala prve dvije godine, upisao studij građevinarstva u Zagrebu. Diplomirao sam (s tim što sam jednu akademsku godinu proveo u zatvoru zbog ‘neprijateljske djelatnosti’) 1962. godine. S takvom ‘reputacijom’ nisam se usudio vratiti u rodni kraj pa sam ostao u Zagrebu.
Koliko nam je poznato, nekoliko važnih projekata ste poduprli i pomogli u Posušju. O čemu se radi?
– Radi se o manjim projektima izvan moje struke. Prvo sam, kao predsjednik Odbora za podizanje spomenika fra Grgi Martiću, zdušno radio na ostvarenju toga pothvata pa su podignuti spomenici fra Grgi prvo u Zagrebu 1994. godine (dar Zavičajnoga društva Posušje gradu Zagrebu u povodu 900. obljetnice Zagrebačke /nad/biskupije), a godinu kasnije i u Posušju, ali po drugome likovnom rješenju. Također je priređen vrlo uspjeli znanstveni skup “Fra Grgo Martić i njegovo doba” u Zagrebu 1995. te je tiskan zbornik radova koji je predstavljen u Zagrebu (na fra Grgin 175. rođendan), pa u osam gradova u Bosni i Hercegovini.
Znatnu pomoć pružili su pri tome Zavičajnomu društvu profesori Franjevačke teologije iz Sarajeva, tada u izgnanstvu u Samoboru, kojima i ovom prigodom najtoplije zahvaljujem. Zatim sam kao predsjednik Zavičajnoga društva bitno pridonio ostvarenju zamisli dvojice najuglednijih liječnika Posušaka u Zagrebu, sveučilišnih profesorā Vlade Jukuća i Vlade Petrica, da se dr. Matku Jukiću, iznimno zaslužnomu liječniku koji je znatno unaprijedio zdravstvenu zaštitu u našem rodnome kraju, oda dolično priznanje u povodu njegova 80. rođendana 2005. godine. Svečanost je priređena dvije godine kasnije, ali na način koji će se dugo pamtiti: svečana akademija uz sudjelovanje vrsnih profesora Medicinskog fakulteta iz Zagreba te desetak liječnika i triju fratara iz gotovo cijele Hercegovine. U gledateljstvu (u Domu kulture u Posušju okupilo se oko 300 ljudi!) bilo je još 20-ak liječnika i približno toliko fratara. Naime, dr. Jukić je javno svjedočio vjeru za bivšeg sustava. Također je prikupljen novac (pola potrebnog iznosa – drugu je polovicu dala oOćina) za obnovu doktorova dotrajaloga stana. Kao predsjednik Zavičajnoga društva također sam pridonio uspješnome privođenju kraju prikupljanja novca za kupnju jednoga zvona za novu župnu crkvu u Posušju.
Svoju dojmljivu znanstvenu karijeru izgradili ste još u bivšoj državi. U sjajnoj ekipi, ako smo dobro informirani, projektirali ste više složenih građevina, osobito mostova, pa i u inozemstvu. Možete li izdvojiti posebno za Vas dojmljive?
– Na žalost, ne mogu se pohvaliti projektima usporedivima s onima što su se ostvarili tek u osamostaljenoj Hrvatskoj (za bivše su države projekte gotovo svih velikih mostova, poput Paškog, Šibenskog ili Krčkoga, izradili su beogradski stručnjaci – u to doba gotovo jedini dorasli takvim zadaćama). Ipak, u svoja vrijedna postignuća mogu ubrojiti vijadukte Mrzlići (u Istri) i Jamani (kod Splita) te sudjelovanje u družini koja je dobila drugu nagradu na natječaju za projekt Domovinskog mosta kod Zagreba. Od mostova u inozemstvu spomenuo bih tri nadvožnjaka preko autoceste što spaja grad Alžir sa zračnom lukom. Tamo sam i poučavao domaće inženjere za projektiranje mostova. Još sam izradio dva – tri idejna rješenja za mostove preko Inda u Pakistanu, ali naša tvrtka koja se je natjecala za izvedbu tih mostova nije prošla na natječaju.
Ima li u Vašem pothvatima objekata iz BiH i koji su?
– Nemam izravnih projekata, ali sam kao suradnik Tehničkog ureda Europske unije sudjelovao u provedbi obnove Carinskog mosta i mosta Hasana Brkića u Mostaru te kao član povjerenstva za tehnički pregled obnovljenoga Starog mosta u Mostaru.
S kim ste rado surađivali i koga posebno cijenite u BiH u Vašoj struci?
– Pri projektiranju obnove spomenutih mostova u Mostaru ugodno sam surađivao s dvama inženjerima iz projektnog zavoda Traser iz Sarajeva, Biserom Karalić i Borisom Koboevićem. A za vrijeme rata sudjelovao sam i u nastavi na Građevinskom fakultetu u Mostaru. Pri tome sam vrlo brzo uvidio da me više nego uspješno može zamijeniti sadašnji profesor Mladen Glibić, kojemu sam bio mentor pri izradi i magistarskog i doktorskog rada.
U kakvu je stanju građevina u Hrvatskoj?
– Najtočniji bi odgovor na ovo pitanje bio: u žalosnu. Ima više krivaca za to stanje, od političara do inženjera koji su vodili javna poduzeća i izvoditeljske tvrtke. Glavni je propust u tome što smo najveći graditeljski pothvat u povijesti Hrvatske, izgradnju mreže autocesta, ostvarili u nekoliko godina, mjesto da građenje “razvučemo” na dva-tri desetljeća (kako su to učinili Slovenci ili Mađari). Tako bismo sačuvali jače tvrtke i, što je još važnije, ljudi koji su mnogo naučili gradeći te autoceste i danas bi imali posla, a i mladi bi se zapošljavali.
Nažalost, i RH i BiH su suočene s pogibeljnim odljevom mladih stručnjaka. Što u tom pogledu spočitavate vlastima u Hrvatskoj, u čemu je ključni problem?
– Ključni je problem u tome što na najodgovornije položaje (npr. ministarske) dolaze ljudi ne po kompetentnosti nego po podobnosti. A parazitska birokracija ne samo da se ne smanjuje nego još i buja.
Kazali smo da ste karijeru gradili u bivšoj državi, ali malo ljudi ovdje u BiH zna da ste bili i politički zatočenik. Kada, gdje i zbog čega ste bili uhićeni i koliko ste proveli u ćelijama?
– Uskoro će se (8. svibnja) navršiti 50 godina od događaja koji je uzdrmao svemoćnu UDBA-u. Toga je dana moj kolega Branimir Petener priredio bacanje letaka sa zagrebačkog nebodera na kojima je pisalo (govorim po sjećanju, jer su ti letci, izgleda, uništeni): ‘Hrvati, osvijestite se – na današnji dan nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba, nego ponovni pad u ropstvo!’ Bio je to prvi događaj koji se odvijao mimo režije UDBA-e, pa nisu znali odakle početi. Uhitili su nasumce oko 2000 ljudi, ali nisu ništa otkrili za tri tjedna. Kada su 3. lipnja letci istog sadržaja bačeni iz jurećega vlaka pred studentski dom u Šarengradskoj ulici, UDBA je već imala više sreće – među nekoliko stotina uhićenih studenata bio je i B. Petener, a zatim još nekoliko njegovih bliskih suradnika u tom pothvatu i – klupko se počelo odmotavati (studenti su brutalno premlaćivani, pa su morali “propjevati”).
Ja sam se samo družio s tim kolegama i u povjerljivim razgovorima govorio o stradanjima svojih zavičajnika nakon rata. Zato su i mene uhitili 29. lipnja i nakon sedam i pol mjeseci boravka u istražnom zatvoru (od čega više od šest mjeseci u samici) osudili me na osam mjeseci uvjetno. A B. Petener dobio je devet godina! Kao što je poznato, u srpnju 1966. svrgnut je svemoćni A. Ranković, pa su izravnim sudionicima u pothvatu kazne ublažene, a nama blaže kažnjenima pretvorene su kazne u bezuvjetne. Tako sam zbog tih osam mjeseci zatvora trpio kojekakve neugodnosti (pozivanje na ‘obavijesne razgovore’, oduzimanje putovnice itd.) sve do 1990. godine.
Bili ste i konzul RH u Mađarskoj. Otkuda u politici i zašto niste još aktivni?
– Generalni konzul u Pečuhu postao sam na preporuku profesora Aleksandra Šolca, prvoga hrvatskog veleposlanika u Mađarskoj, zahvaljujući znanju mađarskog jezika (ja sam i doktorirao u Budimpešti 1979. godine). U to je doba u bivšim socijalističkim zemljama znanje domaćeg jezika vrijedilo više nego znanje bilo kojega svjetskoga. A otišao sam iz diplomacije (nakon odrađena punog mandata) jer je trećesiječanjska vlast “pomela HDZ-ove kadrove” (iako nisam bio član HDZ-a).
Narod je, na žalost, politički slabo pismen, ali i ne želi učiti
Žalosti li Vas ova neshvatljiva podjela hrvatskoga društva i tko su generatori toga nacionalnoga zla?
– Svakog razumna i dobronamjerna čovjeka mora žalostiti ova besmislena podjela. Glavni su generatori toga zla slijednici Saveza komunista Hrvatske (sadašnji SDP). Oni su, naime, odgajani u duhu da je najveće zlo na ovome svijetu – hrvatski nacionalizam. A kako se najuspješnije možete boriti protiv toga zla? Tako što ćete rastakati sve tradicionalne vrijednosti, od vjere i domoljublja do braka. Za nevolju, oni imaju u rukama medije, a i novčano su moćni (iako stalno viču kako je HDZ pokrao sve – u čemu ima istine).
Narod je, na žalost, politički slabo pismen, ali i ne želi učiti, pa se tako dogodilo da je bivši predsjednik (koji je tek malo prije izbora počeo glasno izgovarati ime zemlje kojoj je bio na čelu pet godina!) dobio više od milijun glasova. Sjetimo se samo njegove ozarenosti kada bi se susreo s bivšim srpskim predsjednikom Tadićem! A u regiji je jedino i imao moguće saveznike – ne i u Europi, jer Europa traži osudu i komunističkog totalitarizma, što on nikada ne bi htio. Stalno se maše antifašizmom, a ne želi se priznati da su hrvatski antifašizam (koji je u ratu bio jedan od razmjerno najjačih u Europi) boljševici postupno podredili i na kraju marginalizirali. Za njih je ruka pomirnica što ju pružaju “nacionalisti i ognjištari” (kako oni časte svoje političke suparnike) najveća uvreda. Pa kako onda doći na zelenu granu?
Izvor vijesti: Dnevni list
