LJUBUŠKI – U nedjelju, 31.svibnja, župljani župe Studenci, prigodnim programom i svetom misom prisjetili su se svojih poginulih sinova u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te onih u Domovinskom ratu.
Prije svete mise koju je slavio don Ivo Šutalo, studenački župnik, na spomen obilježje u dvorištu župne crkve i svetišta Presvetog srca Isusova položeni su vijenci i zapaljenje svijeće.
Uz postroj vojske i članova HKUD-a Studenčica prvi su vijence položili sudionici Domovinskog rata iz župe Studenci, a zastupljena su bila sva sela (Studenci, Stubica iz ljubuške, te Zvirovići i Prćavci iz čapljinske općine).
Nakon župljana vijence su položili: ministar branitelja u Vladi Županije ZH-e Mladen Begić s predstavnicima Udruga proisteklih iz Domovinskog rata općine Ljubuški, načelnik općine Čapljina dr.Smiljan Vidić i Koordinacija udruga iz Čapljine i sinovi ubijenih hrvatskih vojnika i civila na Bleiburgu i Križnom putu.
Nakon što su mladi iz župe pročitali imena svih poginulih iz župe koji su upisani na spomen ploči uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio župnik don Ivo, a pjevao je mješoviti župni zbor „Vrelo života“. U prigodnoj propovijedi don Ivo je naglasio:
„Ovdje, na ovoj ploči pored nas, upisana su 263 imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te 9 imena poginulih u Domovinskom ratu s podrućja župe Studenci. Iz Prvog svjetskog rata su 54 žrtve, (koje nisu stavljene na ovu ploču) što ukupno čini 326 života, što je poznato. I oni su izdahnuli samo zato što su bili katolici, Hrvati, vjerovali u Boga i sretnu budućnost svoga hrvatskog naroda. I oni su svojom krvlju velikim slovima na zidu hrvatske povijesti napisali: MI SMO KATOLICI I HRVATI, I ŽELIMO TO OSTATI, MAKAR I ŽIVOT DATI! Neki od njih su bili vojnici, neki civili, neki oženjeni, neki stariji, neki mlađi,a neki upravo u cvijetu mladosti nemilosrdno pokošeni od ondašnje komunističke bezbožne vlasti, njenih diktatora i krvoločne vojske“ Većina ih je izginula na Križnom putu od Bleiburga prema rodnom zavičaju gdje su se nadali doći i nastaviti normalno živjeti. Kolike su majke godinama svako jutro nakon svibnja 45.godine izlazile pred vlastitu kuću gledajući suznih očiju čas prema Ljubuškom, čas prema Čapljini, neće li odnekud trgnuti njihov voljeni sin koji je otišao još 41-e, 42-e, braniti domovinu. I od tada ga više nisu vidjele. Neki su majci govorili da je vjerojatno poginuo, dok su drugi tvrdili da je viđen živ negdje oko Maribora. Izdušit će valjda odnekle, nadala se jadna majka i propitivala one koji su se toga ljeta vraćali s Križnog puta izgubljeni, izgladnjeli, bosi, goli, iscrpljeni, ali živi. Eto takvi su bili da ih na vlastita majka nije mogla prepoznati.
