Na današnji dan 1907. godine dogodilo se zanimljivo dopisivanje oca i sina, pa prilikom objavljujemo pismo od prije 108 godina što ga je svom ocu pisao sin.
“Dragi babo! Prije svega mogu Ti javiti, da sam dobro i zdravo, koje i Tebi i miloj majci od dragoga Boga želim.
Baš evo danas stigosmo sa velikih carskih manevra u Beč. Znam, da bi Ti milo bilo, da Ti sve potanko o manevrama ispričam, ali vjeruj mi, da to nije moguće perom opisati. Samo Ti mogu reći: ko nije vidio carske manevre, taj ne može imati pojma o množini svijeta, sili oružja i o bojnoj snazi. Uostalom sve ću Ti ispripovjedati, kada tamo dogjem. Ne mogu Ti odmah reći, da su se naši vojnici iz Bosne i Hercegovine vrlo valjano pokazali.
Do nekoliko dana vratićemo se svi stari vojnici svojim kućama, jer smo svoje odslužili. Meni govori gospodin kapetan, da ostanem kod vojske, te da ću u brzo napredovati. Ja mu ne mogu obećati, dok Tebe ne upitam. Molim Te odmah mi piši, šta ću reći!
Primi mahsus selam Ti i mila majka! Tvoj sin”.
Omer Rizvić, vodnik
U Beču, 21. kolovoza 1907.
Stigao je kroz par dana i odgovor:
“Mili moj sine!
Vrlo me je obradovalo Tvoje pismo, koje danas od Tebe dobih, u kojem sam razumio, da si se sretno u zdravlju povratio sa carskih manevra u Beč. A kada sam Ti materi knjigu pročitao, od dragosti joj suze udariše.
Puno sam se s njome razgovarao o tome, da li bi Te i dalje ostavili kod vojske, ili da dođeš doma. Mati Ti nikako ne može o tome da čuje, te budući da je i onako slabušna zdravlja, to sam se pobojao, da joj tim ne bi još zdravlje pogoršao, te smo i ja i ona zaključili, da odmah ideš kući, a da se gospodinu kapetanu na očinskom savjetu zahvališ.
Jedva očekujemo, da Te uz naše koljeno vidimo, te dovu Ti činimo ja i mati da nam sretno dođeš”.
Tvoj otac
Hamid Rizvić.
U Ljubuškom, 26. kolovoza 1907.
OSTALI DOGAĐAJI NA DANAŠNJI DAN
1946. – Rođen prof.dr. Vlado Cigić iz Dobrkovića. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Širokom Brijegu gdje je i maturirao 1965. godine. Na Prirodno – matematičkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je matematiku 1969. godine. Na istom fakultetu je magistrirao 1977. obranivši magistarsku radnju: “Formacije konačnih grupa”.
Godine 1981/82. boravio je na Mathematiches Institut der Universität Heildelberg, gdje je pod vodstvom profesora Zvonimira Janka uradio disetraciju “Jedan općenit teorem o projektivnim ravninama konačnog reda s primjenom na projektivne ravnine reda 15”. Ovu je disertaciju obranio na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Znanstveno područje Vlade Cigića bile su konačne grupe i konačna geometrija.
Vlado Cigić prošao je sve faze u nastavnoj, odnosno znanstveno – nastavnoj djelatnosti – od profesora u Prvoj gimnaziji u Sarajevu (1970 / 71. i 71 / 72), asistenta na Mašinskom fakultetu u Sarajevu (1970 – 1975) do redovitog profesora na Sveučilištu u Mostaru (Fakultet strojarstva i računarstva, Građevinski fakultet i Fakultet prirodoslovno – matematičkih i odgojnih znanosti).
Od pokretanja časopisa za prirodne i tehničke znanosti “Znanstveni glasnik” pri Sveučilištu u Mostaru bio je njegov glavni urednik. Objavio je tri knjige. Znanstvenih, odnosno stručnih radova objavio je 22. Za svoj je rad dobio brojna društvena priznanja, pored ostalih plaketu i medalju Širokog Brijega kao počasni građanin, plaketu za značajan doprinog razvitku Sveučilišta u Mostaru… Bio je član udruge matematičara “Ruđer Bošković” iz Mostara, član Društva matematičara Hrvatske, Američkog društva matematičara, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost.
Vlado se kao osoba, nije ostvario samo u području znanosti, nego i u njegovom odnosu prema obitelji, domovini i vjeri. Njegov je život doista pun iskričavih događaja koja su ga opečatili kao osebujna i neponovljiva čovjeka.
Život ga doista nije mazio, jer je kao četverogodišnje dijete ostao bez oca. Već u prvim godinama školovanja pokazivao je natprosječnu inteligenciju i nadarenost. Već je kao gimnazijalac znao podučavati matematici onodobne studente. Da je bio korak ispred vremena u kojem je živio, pokazuje njegova želja za polaganjem prijamnoga ispita na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu nakon svršenoga drugoga razreda gimnazije. Taj njegov mladalački san ispunila je kći Marijana,a Katarina je svoj životni poziv našla u očevim vodama.
Vladina osobnost nije uozbiljena, samo u brojevima i njihovim kombinacijama, kada bi svojim studentima, najsloženije matematičke probleme „pretvarao“ u glavice kupusa, te je na taj način „svoju“ matematiku učinio razumljivom i dostupnom svima. Njegov je život bio pun smisla, koji je izvirao iz svakodnevnog svjedočkog življenja. Njegova fizička konstitucija nije iziskivala strahopoštovanje drugih, ali je bio osoba postojanoga karaktera koja se nije savijala pod naletima ideoloških i dnevnopolitičkih bura.
Osim znanstvenog i odgojnog rada na sveučilištu, velika su mu strast bile koze. Tu bi s njima u prirodi, crpio snagu za nove radne i životne uzlete. Da je tomu tako, govori jedna zgoda iz Domovinskog rata, kada je Sveučilište iz sigurnosnih razloga moralo biti izmješteno iz Mostara. Razgovarajući s kolegama, potegla se rasprava o sivoj ekonomiji u ratnim prilikama. Pitali su ga, što on o tomu misli? On im odgovori, kako samo misli, jeli mu se Šuša okozila. Njegova bi razigranost duha, osobito dolazila do izražaja, na brojnim zajedničkim druženjima, nakon svake nedjeljne sv. Mise. Svi bismo si davali oduška, dok bi on svojim „stilskim vježbama“ do suza uveseljavao društvo.
Vlado je bio čovjek zaista velikoga znanja, jer bi nama laicima na primjeren način znao govoriti o astronomiji, kvantnoj fizici, teologiji, teoriji relativnosti…Kada bi mu netko od nas rekao da je živa enciklopedija, on bi odgovorio da je enciklopedijsko znanje najgore znanje. Zaista je u svemu bio iznadprosječan, osobito u skromnosti. Gospodin ga je obdario brojnim talentima, a on ih je razvijao kako na svoju korist, tako i na korist svih onih koji su ga okruživali.
1998. – Umro fra Serafin Vištica iz Veljaka. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevački habit obukao je 9. srpnja 1923. Filozofsko-teološki studij pohapao je u Mostaru i Strassburgu (Francuska). Svećenikom je postao 23. lipnja 1929.
Fra Serafin je bio vrlo djelatan u župama u Hercegovini. Nakon ređenja je služio kao duhovni pomoćnik na župama sv. Ante na Humcu (1930.-1932.) i u Posušju (1932.-1935.). God. 1935. osnovao je župu Crnač blizu Širokog Brijega. Obnašao je zatim službu župnika i gvardijana franjevačkog samostana na Širokom Brijegu.
Fra Serafin se u ovo vrijeme bavi i socijalnim radom (popis pučanstva, osnivanje društava katoličke akcije i dr.). Zajednica ga zatim imenuje župnikom u Međugorju. Na dan 3. veljače 1945. napustio je Međugorje, Provinciju i Domovinu bježeći pred komunističkim terorom. Nakon kratkog zadržavanja u Austriji i Italiji u Ameriku stiže 8. svibnja 1946. godine. Tu je služio najprije kao duhovni pomoćnik u župi sv. Jeronima u Chicagu.
U svibnju 1947. godine, fra Serafin odlazi na župu u Kulpmont, PA, a godine 1950. imenovan je župnikom hrvatske župe Presvetog Trojstva u Ambridgeu, gdje je sagradio župnu crkvu. Sljedećih 9 godina (1951.-1960.) fra Serafin je obavljao službu župnog pomoćnika u čikaškim župama, te u samostanu sv. Ante bio prokurator Kustodije i upravitelj franjevačkih izdanja.
Godine 1960. odlazi u Montreal i tu utemeljuje hrvatsku župu (15. kolovoza 1963.). Potom je župnik u St. Louisu (1968.-1970.) i u Sault Ste Marie (1970.-1971.). U rujnu 1971. odlazi u mirovinu u franjevački samostan sv. Ante u Chicagu, gdje se nastavlja baviti karitativnim i izdavačkim radom. Zapažen je njegov rad na knjizi fra Janka Bubala Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, koju je fra Serafin dao prevesti na engleski (1985.) te tiskati u tisućama primjeraka.
Fra Serafin je bio savjetnik u upravi Kustodije (1961.-1964.). Nakon 50 godina vratio se u Domovinu (22. rujna 1995.). Umro je u franjevačkom samostanu na Humcu na 21. dan mjeseca kolovoza 1998. u 96. godini života. Pokopan je u franjevačkoj grobnici na Humcu.
2004. – U Zagrebu je preminuo Stjepan Spajić, kontroverzni vlasnik i osnivač Nogometnog kluba Hrvatski dragovoljac. Prema prvim informacijama razlog iznenadne smrti bilo je zatajenje rada srca.
Direktor Hrvatskog Dragovoljca Ivica Perković izjavio je za Index.hr kako je vlasniku kluba pozlilo za njegovim radnim stolom u prostorijama Kluba, te da su pozvali Hitnu pomoć. Nakon poziva stigla su dvoja kola Hitne pomoći, no liječnici nisu uspjeli reanimirati gospodina Spajića. Odveli su ga u bolnicu gdje su nastavili s oživljavanjem, ali nažalost nisu uspjeli.
Stjepan Spajić rođen je 7. travnja 1952. godine u mjestu Divoševci nedaleko od Slavonskog Broda, a korijene je zapravo vukao iz Gruda. Imao je suprugu i četvero djece. Spajić je imao problema sa zdravljem od prije 9 godina kada je morao na transplataciju bubrega kojeg mu je dao njegov brat. U posljednje vrijeme imao je problema sa krvnim tlakom i šećerom u krvi.
Spajić je bio dragovoljac Domovinskog rata gdje je zaslužio čin časnika, brigadira, u Hrvatskoj vojsci.
Kontroverzni Spajić javnosti je poznat po svojim izjavama, a riječ “rođo” postala je sinonim za vlasnika Hrvatskog dragovoljca.
“Dao sam novac za pošteno suđenje, nisam nikog htio podmititi” – jedna je od legendarnih izjava Stjepana Spajića.
Pripremio: Danijel Ivanković
NAPOMENA: Poštovani čitatelji portala SirokiBrijeg.info ovim putem naglašavamo kako i svi Vi možete sudjelovati u kreiranju rubrike“Vremeplov ZHŽ-a”, pa Vas stoga pozivamo da na mail: vremeplovzhz@sirokibrijeg.info šaljete tekstove/informacije, kao i fotografije za koje vjerujete da bi mogle biti zanimljive pri kreiranju rubrike, a sve ono najzanimljivije što pošaljete vrlo rado ćemo iskoristiti da osvježimo i obogatimo ovu rubriku.
