Svuda oko nas je strah, stalno se prate vijesti. Svi otkazuju putovanja, klijenti ne žele raditi, jednostavno, ono što Italija proživljava posljednjih dana ne može se prenijeti na papir. I sam život postao nam je jedna velika karantena. Lombardija se već nekoliko puta oglasila da nemaju mjesta za pacijente i da operacijske dvorane ne mogu pretvarati u zarazne sobe jer postoje i osobe koje se moraju operirati.

Ljudi ne poštuju zakon, tako stvaraju probleme. Hodaju i ne pridržavaju se pravila, zbog toga i jest ovakva situacija. Da su se svi držali glavne vijesti i upozorenja, do ovoga sigurno ne bi došlo. Situacija je neprihvatljiva, sve trgovine su gotovo prazne, čeka se u redovima, 10 kolica uđe, 10 iziđe.

Preko televizije sve može biti lako prihvatljivo, kao i objavljivati parodije preko društvenih mreža do onoga trenutka kad se nađeš u toj okolini i gradu gdje živiš. Tada shvatiš i prihvatiš da je situacija jako ozbiljna i opasna. Život mi se promijenio u samo nekoliko dana. Naravno da i sam živim u strahu i da sam oprezan, izoliran sam od života na koji sam se već odavno naviknuo. Ne izlazim u kafiće na kavu. Zapravo, kavu ne pijem nigdje u gradu, radim od kuće, ne viđam se s prijateljima. I ako se vidimo, to je samo nakratko i na velikoj udaljenosti jer u ovoj situaciji poštujemo jedni druge.

I to ne samo ja, rekao bih, svi normalni poštuju pravila. Život se ovdje sveo na koronavirus, o njemu se priča po cijeli dan, ništa drugo se na TV-u ni ne prikazuje. Stalno pratim vijesti i izvanredna uključenja i, kao što sam već rekao, poštujem pravila. Kako imam dosta jako utjecajnih prijatelja, preko njih dobivam bitne informacije. To su osobe koje prve imaju službene vijesti. Osobe iz moga društva, agencije, prijatelji…, pa i ja sam, išli su preventivno na pregled kod naših liječnika jer su željeli biti sigurni i osigurati sebe. Hvala Bogu, zasad smo svi zdravi i sigurni. Nasreću, zasad među mojim prijateljima nema zaraženih, ali dva moja poznanika jesu. Rade u ugostiteljstvu i trenutačno se dobro osjećaju.

Najteže mi pada što trenutačno ne mogu doma u Široki Brijeg i Hercegovinu zbog sigurnosti mojih najbližih. Ovo je neki život koji, po meni, nije stvaran. No, moram nastaviti živjeti, ali s brojnim ograničenjima i opreznošću. Od agencije s kojom radim dobio sam masku i sve što mi treba za zaštitu, i to odmah prvih dana kada ni sami nismo znali o čemu se radi i kako se adekvatno zaštititi. Ipak, napominjem kako stručnjaci ovdje kažu da maska služi samo za osobe koje su prehlađene i imaju simptome zaraze, kašlju…

Tako maska štiti od raspršivanja virusa. No, bez maske ne idem, primjerice, trčati u park (i sve teretane su zatvorene). Inače, prva vijest o koronavirusu bila je 22. veljače tijekom Milano Fashion Weeka, ali ne i službeno potvrđena. Već sljedećeg jutra iz ureda Camera Nazionale della Moda Italiana javili su nam kako su neke od revija i događanja otkazani zbog sigurnosti. A popodne se proširila informacija da je situacija jako ozbiljna i da već postoje zaražene osobe u okolici Milana. Dana 24. veljače sve revije su otkazane i mi smo tada situaciju počeli shvaćati itekako ozbiljno.

U jednom danu nastala je crvena uzbuna, izvanredne vijesti, podzemne su postale prazne, ljudi su kupovali maske, hranu… Sve je bilo kao u nekom strašnom filmu, ružnom snu. Sve što mediji prenose u i o Italiji istina je i više od toga. Let kojim sam 25. veljače trebao ići u Afriku, gdje sam angažiran za dvotjedni posao, otkazao sam. Nasreću, jer su ostali putnici na letu iz Italije bili izolirani u Zanzibaru (što se i meni moglo dogoditi). Let sam propustio jer nisam imao mogućnost izaći iz Milana, vlakovi su obustavljeni i sad preko odvjetnika tražimo povrat novca jer se radi o velikoj svoti. Ipak, moj posao je u Milanu i trebam biti ovdje.

Relax-portal.info