ŽELJKA BURIĆ: “Putić” – Od Soptinih kuća do Brijega

Od Soptinih kuća do Brijega

Maleni putić od Sopta što ide
Na Brijeg se tiho, polako kreće
U zaraslog travi , jedva se vidi
Na krajeve njegovo bačeno smeće.

Do mosta putić polako ide
Jer rupa raznih po njemu ima
Do oronulog mosta jedva on dođe
Ispuc’o sav je od hladnih zima.

Zagrli putić obale dvije
I polako uz Grabovinu želi da pođe
Da na Brijeg nekako uz brdo stigne
Kraj išaranog mosta on nijemo prođe.

Kraj Mekovca putić posramljen stao
Na smeću bačen posvećen križ stoji
Gdje su u Širokom nestali ljudi
Zar Boga se ovdje nitko ne boji?

Kako uz smeće da vječnost nađe
Onaj čiji križ na smeće se baci
Kako da molitvu upute svoju
Na Brijeg kad krenu u školu đaci?

Kako uz smeće zapalit’ svijeće
Za one što vječnost pozva sebi
Kako da dođu oni što žele
Molitve svoje da upute TEBI?

A gdje su oni o putu što brinu
Zaboravili putić kojim su išli
Nekada davno u školu i crkvu
Putićem malim kući bi sišli.

I pođe putić na Brijeg nijemo
Urušen, načet od hladnih zima
“Borove zelene ja ću naći
Na Brijegu mjesta za mene ima.”

Pa polako putić na Brijeg krene
Jer načet on je od hladne vode
Pa smiraj nađe kod starog hrasta
Na Brijeg uz crkvu on ipak ode.

Željka Burić / SirokiBrijeg.info