Onima koji ostaju
Zašto si tužna i zašto stojiš
Tu nikog nema, tu nitko ne spava
Ja svjetlost jesam u zoru ranu
Huk sam vjetra, pučina plava.
Zašto se moliš i svijeću pališ
Tu nikog nema i neće doći
Noć sam što s večeri uvijek dođe
Sjajni sam mjesec, zvijezda u noći.
Zašto plačeš i cvijeće nosiš
Ondje gdje tražiš nisam ni bio
Zrakom sunca ja grlim tebe
Danas sam sve što nekad sam snio.
Miris sam cvijeća u tvome vrtu
I plamen vatre u peći što gori
Tuga na srcu što nečujno dođe
Samoća s kojom srce se bori.
Ja sam uvijek gdje i ti jesi
Na obali drugoj ja čekam tebe
Zelena polja moj su dom
Ja čuvam tvoje mjesto kod sebe.
Željka Burić / SirokiBrijeg.info
