VLADO MARUŠIĆ: “Volim te do Afrike”

Odista postoje dva slavuja. Jedan koji živi u krletci i drugi koji više voli prirodu. Koji ljepše i slobodnije pjeva je pitanje koje muči mnoge? Da li je to slavuj koji se iz dana u dan bori da preživi, i štogod pronađe za jelo, a usput mu prijeti opasnost pogibelji u toj “slobodi“ da ga neka krupnija ptica ili ne daj Bože zvjerka zgrabi ili je pak to slavuju koji živi u krletci i njegov vlasnik mu daje nešto za jelo, ovisno o raspoloženju, ili njegovim mogućnostima i on zadovoljan, a kakav drugačije može biti cvrkuće pjesmu koja mora ili ne mora biti lijepa za uši. Pjeva i slavuj u slobodi prirode u rijetkim trenucima sreće kada negdje skrit duboko u krošnji nekog velikog drveta osjeti trenutak sreće te pusti svoj maleni glasić duši na volju i zapjeva. Zapjeva pjesmu zbog koje sve druge ptice zastanu na trenutak osluškujući tog pjevača.

Postoje i ptice selice koje znaju prevaliti put dug kojih 14 000 km do juga Afrike kako bi se spasili od hladnoće. To čine ptice lastavice, bijele rode, crvenokljuni labudovi, čiope, čvorci, kukavice pa čak i slavuji. Sve te ptice se sele u južne, toplije krajeve ali je najzanimljiviji put koji prevale bijele rode, jer na tom dugom putu od 14 000 km dosta ih ugiba ali se one uvijek iznova vraćaju otkud su pošle.

Tako je svima poznat slučaj „rodana“ Klepetana koji se punih 14 godina vraća svojoj dragoj“Malenoj“u mjesto Brodsku Varoš u Slavoniji što mediji obvezatno prate svojim reportažama i sve nas ta pozitivna priča dirne duboko u dušu jer nam svima pokazuje kako ljubav ne poznaje granice a ni udaljenost 14.000 km X 2 svake od tih 14 godina. Impozantno u svakom slučaju nema što. Postoje također i ptice kukavice koje nesu jaja u tuđa napuštena gnijezda jer im je tako lakše nego da prave svoja.

Zašto spominjem sve te ptice i te njihove navike? Postoji naime velika uzročno-posljedična veza određenih ljudskih ponašanja s ponašanjem svih tih ptica. Postoje kako smo rekli dvije vrste slavuja. Oni u krletci i oni u prirodi u tzv. “slobodi“. Po svemu tome oni u prirodi su slobodni, lete, dišu punim plućima premda često u pogibelji ali to je cijena slobode, dok oni u krletci pomireni na tuđu pažnju žive u „uvjetovanoj“ sigurnosti od „milosti“ njihovih gospodara, odnosno vlasnika.

Promatrajući naše mlade i cijele obitelji koje su napustili svoja vjekovna ognjišta ispada kako su oni ptice slavuji koji žive u slobodi, dišu punim plućima, premda u određenoj životnoj opasnosti u prirodi, ali svoji, sami sebi pronalaze hranu i odlučuju o svom životu, pjevaju jednu lijepu pjesmu prirodnu, divnu, ugodnu za uho svakome tko ih sluša, neopterećeni ni od koga, i svakim danom sve ih je više, osvajaju prirodu, šumu, postaju gospodari tog prostora gdje obitavaju. U toj svojoj slobodi preuzimaju i nove navike preživljavanja i životnih običaja suprotnih običajima i navikama kojima su ih učili njihovi roditelji u njihovim vjekovnim gnijezdima. Često su običaji i navike koje nemaju milosti suprotni običajima i navikama Stvoritelja svega živog ali oni ih radije prihvaćaju nego bi živjeli u krletkama. Oni koji su odabrali krletku za život žive od danas do sutra, jedu što im daju njihovi gospodari, ne smiju pjevati kad ih je volja, a ukoliko zapjevaju to mogu učiniti u trenucima dobre volje njihovih gospodara ili pak kad ih nema kući. A ukoliko i zapjevaju njihova je pjesma tužna, pokisla kao i te ptice slavuji, tužnih očiju.

Međutim, postoje i ptice slavuji koji žive u prirodi slobodne, nesputane, hrabre ali s isključivim ciljem ne udaljavanja od krletki u kojima žive zarobljene druge ptice slavuji i uvijek su blizu tih krletki gdje žive zarobljene ptice slavuji koje su njihova uža ili daljnja rodbina. Ptice koje su njihova uža ili daljnja sudbina. Gledaju ih s oluka, s prozora, obližnjih krošnji drveća ili voćaka i pjevaju im najljepše pjesme koje uho može čuti.

One prve ptice slavuji koje su odletjele ne u toplije krajeve već u EU i još dalje se više ne mogu zvati slavujima već kukavicama koje gnijezde svoje mlade u tuđa gnijezda. Njihove pjesme koje pjevaju kako su slobodne i nesputane te kako će se vratiti, odnosno kako će pjevati pjesme na svojim vjekovnim ognjištima, svojim mladima i svojim roditeljima neka svežu „mačku o rep“ jer njihovi mladi se neće vratiti nikada osim rijetkih, a bojim se kako tamo neće zateći nikoga pa će opat na put ptica selica koje lete jednosmjerno u EU. Neće se vratiti svojim krovovima, dimnjacima, voćkama, drveću, livadama, olucima, električnim stubovima jer se boje krletke. Ne žele da ih netko drži zarobljene u krletkama i daje im mrvice koje su nedostatne i njima i njihovim mladima a boje se priključiti ovim „odmetnutim“ slavujima u prirodi koji se ne žele daleko odmaknuti od njihovih rođaka u krletkama i zajedno s njima riskirati život svojih mladih. Svoje živote.

Drugim riječima oni više ne osjećaju svoje drveće, voćke, livade i gore sve pobrojano kao svoje. Moguće je lako da to nikada nisu ni osjećali kao svoje, pa čak niti rijeku koja im je protjecala tik pored kuće prepuna riječnih pastrva, u kojoj rijeci su njeni mladi ljeti pronalazili utočište od ljetnih sparina. Neće se vraćati jer ih je ubila borba od danas do sutra sa sustavom koji poznaje samo krletku za one koji se bune. Pa bili oni kardinali, komunisti, promatrači ili kolumnisti. Svi su oni uglavnom ptice slavuji iz krletke. Osim časnih izuzetaka.

Ipak odista postoje i one ptice slavuji koji nisu ptice kukavice, ne gnijezde svoje mlade u tuđim gnijezdima, žive u prirodi, bore se iz dana u dan, obilaze svoje livade i otkose svježe trave, posađeno smilje, otkinu koju bobu slatkog grožđa iz svog ili tuđeg vinograda, mirišljavog smilja starog nekoliko godina, a znaju se i potući na graničnim prijelazima sa mnogostruko opremljenijim neprijateljima žabama, i uvijek pobijede ovako ili onako, a nisu im strani odlasci i ispred institucija državne vlasti u FBiH, ili organima vlasti naših županija i općina kako bi ljutito cvrkutali predstavnicima te vlasti zbog nepravde koju čine njihovim rođacima i prijateljima u zatvorenim krletkama od završetka rata u kojem su aktivno sudjelovali i gdje ih je dosta ostavilo svoje malene živote, perje i krila.

Nikada se ne umore i neće se umoriti. A kada završe svoje bijesno cvrkutanje odlaze svojim gnijezdima u prirodi ili kućama kako bi bili blizu svojih zatvorenih rođaka i prijatelja u krletkama i pripovijedali im priču koja im daje nadu, a onda nakon svega zajedno zapjevaju pjesmu koja im je sve. Pjesma od koje se živi i od koje se i umire. Pjesmu od koje zašute svi. I prijatelji i neprijatelji jer je nepatvorena, čista, mila i istinska.

Neke od tih ptica slavuja, zbog radnih zadataka odlaze i na put dug 14 000 km ali se uvijek vraćaju poput onog Klepetana koji se vraća svojoj dragoj “Malenoj“ i na njihov povratak slavuji koji čuvaju ognjište uvijek moraju i mogu računati. A kad se vrate ljubav cvate. Mnogi od tih ptica selica svojoj dragoj na odlasku i povratku kažu: “Volim te do Afrike“ i to tim pticama što ostaju daje snagu da izdrže. Što mogu reći te tzv.ptice “selice“ što sele u zemlje EU ili trećeg svijeta? Mogu li one reći rijetkim pticama slavujima što ostaju u krletkama: “Volim te do EU“?Ne mogu niti će im te ptice vjerovati. One vjeruju samo pticama slavujima koje ih ne napuštaju iz vida i koji su svakodnevno s njima premda im ništa ne mogu ponuditi osim pjesme kojom ih svakodnevno daruju. Osim bijesnog cvrkutanja kojim brane i sebe i njih u krletkama. A kad cvrkut zamijeni pjesmu u tolikoj mjeri sve će utihnuti. Utihnuti će i ptice kukavice, one tzv. “ptice“ slavuji iz EU, i ptice u krletkama koje će skupiti svoje nožice u sklopljene ruke molitve ali sigurne kako će im se slavuji slobode koji su tu blizini njihovih krletki vratiti i pripovijedati im priču pobjede. Pobjede koju donosi svaki novi dan koji željno očekuju. Drhtajem tijela „Malene“ koja čeka svog Klepetana u njihovom gnijezdu sa njihovim mladima.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info