Na današnji dan 29.11.2018 godine navršiti će se jedna tužna godina u srcima domoljubnih Hrvata koji nisu i nikada neće zaboraviti našeg Generala, jednog od najvećih sinova koje je Hrvatska iznjedrila.Generala Slobodana Praljka.
Premda bi se o njegovom liku i djelu moglo napisati brdo romana, i književnih uradaka svih vrsta jer je on sam brdo neslomljivo, stijena vječna, ponosna i neuništiva, moramo biti kratki jer nema riječi koje mogu stati na bijeli papir koje bi vjerodostojno oslikale njegovu veličinu. Čovjek zvani vječnost iza kojeg je ostalo brdo knjiga u kojima svojom intelektualnom lucidnošću, s puno strasti i emocija razrađuje sve čega se dotaknuo. Čovjek koji je razobličio, razgolitio i denuncirao tzv. “Međunarodni sud Pravde u Haagu“, cijelu međunarodnu zajednicu a poglavito neprijatelje samostalne i suverene RH. Neprijatelje konstitutivnosti i suverenosti hrvatskog naroda u BiH. Čovjek koji nikada nije znao što je to strah, premda je to relativna kategorija, što to znači pobjeći, uteći, skriti se kao podrumski pacov i čekati da poplava prođe kako bi se prvi dočepao suha. To je za neke druge ljude a ne za njega. I upravo ti podrumski pacovi danas grizu i nagrizaju sve čega se dotaknu a u vrijeme njega, u vrijeme ponosa i slave nigdje ih nije bilo.
Nagrizaju čak i uspomene na njega a one su svakim danom sve jače. Čovjek kojeg je i moja malenkost imala prilike upoznati početkom Domovinskog rata u BiH kada je svojom markantnom figurom poput nekog Antičkog ili mitskog junaka hodom rođenog vođe hodao kroz hotel Park u Širokom Brijegu, kada su svi koji su bili u njegovoj prisutnosti morali zašutjeti pred njegovom superiornom pojavom. Neustrašivi i nepobjedivi predvodnik odabrane vojske hrvatskih anđela koje je sam Bog poslao da čuvaju ono što imamo i što smo stoljećima stjecali i što smo grčevito branili. Čovjek koji je vraćao i ono što je bilo izgubljeno a to najbolje znaju oni s druge strane diljem RH, Bosne i Hercegovine. I ta dva pojma treba oštro razlučiti jer su bili i zauvijek će ostati kao dva nepomirljiva tabora a u stvari isprepletena nizom povijesnih mogućnosti, nemogućnosti i zabluda.
Pobornik ideje samostalne i suverene RH koju je gradio razboritošću i racionalnošću svog uma. Čovjek koji je uvijek svugdje vodio računa o čovjeku bez obzira na vjeru ili naciju što je bezbroj puta i dokazao svojim djelima a danas upravo oni kojima je omogućio život pljuju na njega. Čovjek koji je do zadnjeg trenutka vjerovao u svoju nevinost. U nevinost svog hrvatskog naroda, HVO-a, HR HB, nevinost hrvatskih generala a samim time i nevinosti svih pripadnika HVO-i HV-a. Sam je na sebe preuzeo teško breme zaštite tih vrednota i do kraja se nadao čistim i nevinim srcem vojnika djeteta. Velikog dječaka koji svojim dobroćudnim pogledom iz kojeg sječe toplina tog djeteta razoružava sve protivnike. I koji je na kraju sve protivnike i razoružao. Onog dana 29.11.2017 godine kada je svojim istim pogledom djeteta koje ne umije mrziti izrekao onu čuvenu: “Časni sude, s prijezirom odbacujem vašu presudu. General Slobodan Praljak nije ratni zločinac“ i popio tekućinu koja dijeli ovaj svijet od onoga.
Upravo tog dana 29.11.2017 godine koji je određen kao dan koji je hrvatski narod u BiH koštao više nego ijedan dan od početka II svjetskog rata do početka Domovinskog rata u BiH. Dan 29.11.1943 godine kada je bilo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu na kojem su udareni temelji zločinačke Jugoslavije ili Srboslavije i upravo je taj datum određen za izricanje presude Generalu Slobodanu Praljku i našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Kao da je tog dana trebalo zabiti zadnji čavao u lijes hrvatskog naroda u BiH a podredno i u RH. Dan kada se tradicionalno u Hercegovini vrši svinjokolja,gdje se klanjem tih svinja kao odgovor na zasjedanje u AVNOJ-u zabija nož u srce partizansko-komunističke ideologije koja nas prati i dan-danas. Sva ta tri datuma premda u razmaku od kojih 74 godine imaju svojih simboličkih dodirnih točaka.
I sada se u mojim i u stotinama tisuća drugih domoljubnih hrvatskih očiju kao živa istina tog trenutka javlja slika tog čina prigodom izricanja zločinačke presude sinu pravde. Sina koji je izvojevao najveličanstveniju pobjedu dobra nad zlom. Nekako me taj čin podsjeća na Isusovu muku na križu. Sin Božji je mogao sve jer je bio Sin Božji a ipak je odabrao najuzvišeniju mučeničku smrt na križu za sve nas. Mogao je izbjeći križ ali nije želio,jer je to bila volja Oca Njegovog kojeg je iznad svega ljubio. Isto tako mogao je i General Slobodan Praljak izbjeći onu granicu koja dijeli život od smrti a nije premda mu je do potpune slobode ostalo kojih mjesec i nešto dana. Kao da je bio iznad trenutka vječnosti u koji se spremao poći. Mnogi će njegov čin nazvati kukavičkim, ili pak smrtnim grijehom, no tko smo mi da mu sudimo? Tko je u stvari čovjek koji može njega suditi? Takav čovjek ili ovozemaljski sud ne postoji. Postoji samo onaj sud odozgo koji čeka sve nas.
A mi svjedoci ovog vremena,i najuzvišenije smrti jednog domoljuba i bisera hrvatskog naroda možemo samo ustrajno moliti Milosrdnog Oca Nebeskog da mu bude blagonaklon u njegovim slabostima jer je i on bio tek čovjek. A ovaj tekst posvećen istini i pravdi u liku Generala Slobodana Praljka moram skratiti jer se još dugo neću moći boriti s emocijama koje me uvijek obuzmu pri pomisli na njegove oči i zadnji trzaj njegove duše u sudnici Haaga. Počivaj u miri Generale moj (naš). Nek ti je laka hrvatska zemlja iznad koje će zauvijek lebdjeti tvoj neuništivi duh!I kako to najveći sinovi hrvatskog naroda zaslužuju red je poslušati pjesmu koja upravo daje smisao tvom životu: “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ od jednog od najvećih živućih glazbenih sinova hrvatskog naroda Marka Perkovića Thompsona.
Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info
