Home Ostale rubrike Priče čitatelja VLADO MARUŠIĆ: “Nepobjedivi”

VLADO MARUŠIĆ: “Nepobjedivi”

0
VLADO MARUŠIĆ: “Nepobjedivi”

Približava se Božić nekada najradosniji dan u životu kršćana. Katolika. Danas više ne. Sutra možda ali i sutra najvjerojatnije ne. Zašto? “Kako da moje srce bude sretno kad je svud oko mene gomila nesretnih ljudi“ rekao je pokojni Vlado Gotovac, pjesnik i predsjednik HSLS. Svud naokolo gradovima tumaraju gomile umornih i nesretnih ljudi. “Umornih od besperspektivnosti“ kako to reče jedna majka sina koji je kao desetine tisuća naših mladih sreću pronašao pod nekim drugim suncem, suncem koje ne grije jednako kao naše, ali ipak grije i daje neku sigurnost. Promatramo dnevno-političke predstavnike našeg i druga dva naroda kako se međusobno optužuju u svojim bljedolikim i davno ishlapjelim nacionalističkim mitovima i retorikama,a ovaj napaćeni i umorni narod zadnjim, umornim trzajima svojih očiju i ruku otvara portale tražeći nešto. Sunce. Nadu, mogućnost, vjeru. Bilo što, što će mu dati nešto. Što će mu dati nekoga da mu vrati osmjeh na paćeničko i umorno lice. Ponaša se i hoda po već davno zacrtanoj špranci kao papagaji u kavezu koji tek ponekad i to sve manje znaju reći: “Roko j…m te u oko!“.

Mnogi više ne prihvaćaju Boga i njegove namjere. Gube se u sivilu i prosječnosti i kriv im je svatko te pišu nabuloze, i rigaju vatru po portalima skrivajući se iza pseudonima i lažnih profila. “Tako im bude lakše“ dosta ih pomišlja premda niti jedan ne smije priznati kako je upravo on bio taj skriveni lik koji direktno ili indirektno otrovne strelice odapinje u smjeru nekoga. Stanje „status quoa“ se nastavlja. Ponekad, premda rijetko jutro nas probudi osmjehom, bez oblačka, i u nama se probudi premda neznatna jedinka onog čovjeka kakvim smo željeli biti . S elanom živućeg gospodara svoje sudbine na ovoj zemlji, kako je to rekao William Ernest Henley u svojoj poemi „Nepobjedivi“ : “Ja sam gospodar svoje sudbine. Ja sam gospodar svoje duše.“

No, brzo kako dan mine se probudimo iz tog letargičnog sna prepunog zamki i prepreka. A prepreke kao sudba nas vrebaju na svakom koraku. Jedanput je to ovrha nad našom nepokretnom i nepokretnom imovinom. Jedanput poziv vjerovnika za izmirenje naših dugovanja. Jedanput su to djelatnici JP EP HZ H-B poslani po zadatku isključivanja našeg domaćinstva s napajanja električne mreže. Jedanput su to tužbe zbog neplaćanja rata kredita. Znaju doći i djelatnici JP Komunalno i Vodoprivreda jer imamo neplaćene račune za potrošnju vode ili odvoza smeća. Jedanput nas pritišći djeca i vlastita supruga te nam spočitavaju vlastitu nemoć ne vodeći uopće računa o nadolazećem Božiću i vremenu najveće radosti katolika u kalendarskoj godini. Njima su nadolazeće obveze i konzumerizam iznad značaja samog Božića.

Konačno sjedamo u naše automobile umorni od svega a koji auti već odavno ne znaju kako izgleda skala iznad „mrtve rezerve“, pa se zanesemo i odvezemo u nepoznato uopće ne vodeći računa da ćemo stati negdje usput, a na računu mobitela imamo tek 022 pf (tek za dvije kraće SMS) poruke. Odlazimo negdje i čekamo nekoga ili nešto. Očekujemo zapravo neki zov u pomoć od nekoga. Da mu i takvi kakvi smo nemoćni i jadni pomognemo jer poziv za upomoć, SOS poziv s naše strane već odavno nikome ne upućujemo jer smo jadni i nemoćni:pomireni sa stigmom koju su nam nametnule naše supruge i naša djeca. Koju nam je nametnulo društvo u kojemu nema milosti za dobre ljude.

A Božić svejedno dolazi. Pa se prisjetimo nekih ljepših i pravednijih dana Božića. Kad smo kao mačići vrebali oko mamine kaše u kojoj su zamućeni najjednostavniji kolači, šape, krafne, čupavci. A iz već vrele šerpe se šire zamamni mirisi sarme ili kiselog kupusa. Kako smo svako malo izlijetali iz kuće, pa se u nju još brže vraćali zgrabivši nekoliko komada kolača u ruke, jer ko bi se vraćao nekoliko puta kad je vani važnije biti i pucati „garbitnjače“ ili u kasnijim godinama poneku petardu. Uvečer odlaziti s našim starijim na „Krstine“ gdje se gangalo, pjevalo i nazdravljalo s vinom i rakijom, a bilo je i meze od upravo osušenih „pečenica i ribica. Osušenih smokava.“

“To su bili dani ljubavi, zajedno smo sretni živjeli, dane snova“…… opjevao je Neno Belan. Kasnije smo odrastali uz neke druge pjesme, Darku Rundeka i Haustor, Pankrte, Buldožer, Azru, ali svejedno taj plam u igrama oko Božića prije i na sam Božić se nije gasio.

Danas smo u situaciji kad su emocije, da li je to s godinama ne znam bitno smanjeno uračunljive, odnosno neuračunljive u te dane. Pa se ljudi često u svojim odsutnim razmišljanjima s pravom upitaju: “Pa zar Bog odista želi gledati nesretne ljude?“ kako je to lijepo rekao Vlado Gotovac. Ukoliko je Bog ljubav i najveće milosrđe On odista to nije i ne želi. Međutim ljudi su svakim danom sve nesretniji i potišteniji zbog svih nedaća koje ih iz dana u dan more. Svaki dan nas netko drag napušta s ovog svijeta ili iz ovog nepravednog života ili usput pobolijeva jer ništa nije opasnije i po bolest uzročnije kao živjeti u stresu. A mala manjina ih u ovom svijetu ne živi u i pod stresom. U njih vrijedi ona dobro znana i prokušana: “Opljačkaj Hrvatsku kako bi je više volio.“

Besperspektivnost u sustav u globalu svakim danom rađa sve većim odlascima naših mladih i cijelih obitelji, pa su sada odlasci i onih koji su imali redovite i iznad prosječne plaće što odista daje jednu jako zabrinjavajuću notu ovom raštimanom orkestru u kojemu svi plešemo zadnjim atomima snage. Bojim se i ne usudim reći:u zadnjem plesu našeg života.

Odijeliti žito od kukolja je oduvijek bila Božja namjera. A ta namjera je danas u svoj svojoj punini na dijelu. Malo ih je još preostalo i njima je namijenjeno kraljevstvo Božje. Netko je nedavno svoj tekst naslovio s: “Ne boj se stado malo“ kao da je upravo predvidio Božje namjere sa svojim vjernim ovčicama. Ovčicama od kojih će se proširiti to malo stado na milijune i biti će ih kao zrnaca pijeska na nepreglednoj morskoj obali. Kao zvijezda koje noću pokazuju pute onima koji hode stazama Božjim. Onim stazama kojima su hodili tri kralja: Gašpar, Baltazar i Melkijor kad su se po cijenu vlastitog života došli pokloniti Kralju ljudi. Sinu Božjem, i Božiću koji uvijek kada ljudi ne klonu i vjeruju, dočekuju u najvećoj radosti i ushićenju. Bez obzira na oskudicu i poteškoće koje su im dane.

„Nemojte mi reći kako ima gladnih i siromašnih ljudi. Nemojte mi reći kako zlo pobjeđuje i vlada ovom zemljom. Kako ratovi uništavaju i ubijaju ljude. Kako ima prezrenih i odbačenih ljudi. Recite mi što vi činite?“ rekla je svojevremeno Sveta Majka Terezija, jedina Majka među sveticama. I neka ta misao bude završna misao, zvijezda vodilka pred nadolazeći Božić o kojemu maštamo i za kojim čeznemo u našim ispraznostima. I tek tada imamo se pravo nadati i vjerovati kako ćemo postati nedjeljivi dio Božjeg stada. A uz to nepobjedivi.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info