VLADO MARUŠIĆ: “I ne uvedi nas u napast”

Svi mi Katolici, Kršćani čim smo počeli izgovarati prve riječi, činiti prve korake padajući na koljena učeći ih, naši roditelji, braća ili sestre, bake i djedovi, učili su nas moliti prvu molitvu a vjerojatno i zadnju koju ćemo možda zaboraviti. Oče naš je Gospodnja molitva jer ju nam je sam Gospodin darovao. Molitva koju je Isus naučio svoje učenike moliti pa se ona do dana današnjeg ponavlja milijarde puta, i ne prestaje, jer je veličanstvena, najljepša, božanski jasna i jednostavna a istodobno najdublja, božanski bogata mislima i sadržajem. “To je Evanđelje u nekoliko redaka“ kazali su sveci.

Molimo je i kad se rađa i kad se umire. Moli se i onda kad se misli da se umire. Molitva u najtežim i najradosnijim trenucima našeg života. Ipak,ovdje mi nije cilj propagirati tu molitvu koja je poznata i kristalno jasna i čista svima,jer ona propagira samu sebe stoljećima,ali ću pokušati propagirati jedan njen dio i to onaj pred završni a on je: “I ne uvedi nas u napast. “Razmišljao sam moleći je zašto ne stoji:“ I ne uvedi me u napast “već“nas“ i došao sam do zaključka kako ta molitva nije usmjerena na pojedinca i njegovo sebeljublje već na sve nas. Moleći je za sve nas krug njenog djelovanja se širi strelovitom brzinom na sve strane svijeta, i ona lomi, kida sve spone koje nas vežu s tamnim stranama naše prošlosti, sadašnjosti a daje nam jaka jamstva i za budućnost.

Zašto upravo taj dio:“I ne uvedi nas u napast?“ upitati će se mnogi. Promatrajući frustracije, siromaštvo, tolike socijalne razlike,nezaposlenost i sve druge nevolje koje pogađaju ljude, nezadovoljstvo, bijes, ogorčenost naroda na ovim prostorima u globalu, ne dijeleći ga na tko je tko,pa taman on bio Branitelj bez ikakvih prava po osnovu sudjelovanja u Domovinskom ratu,mlada nezaposlena ili zaposlena osoba, umirovljenik, student ili đak, kućanica, socijalni slučaj, svugdje i na svakom koraku je sveprisutna bilo kakva pomisao na neko bolje sutra.

Bešćutne političke elite iz reda sva tri naroda dovele su ovaj narod na rub egzistencije jer mnogim prijeti socijalna i ekonomska isključivost. Bez obzira na sva nastojanja osviještenih ljudi s ovih prostora, pa taman oni bili istinski dr.sce.mr.prof.Generali, Brigadiri, bojnici njihova nastojanja nestaju negdje u huku valova na kojima plove ovi potonji u svojim skupocjenim jahtama, gliserima, bijesnim “makinama“ s kojih kada siđu ili iziđu završavaju na privatnim zabavama u društvu escort dama, ušminkani, neki već „ušlagirani“ na kojim zabavama se toče najskupocjenija pića u potocima, gdje se bez ikakvih skurpula i barijera uživaju sve vrste opijata, pa i onog bijelog praha, koji se ušmrkava u nosnice ili se ubrizgava u vene,na zabavama na kojima „cepaju pevaljke“. Gdje se ne vodi računa tko je odakle već tko je tko. Tu nije bitno što si nitko ako si nešto. Nakon uplovljavanja u neke svemirske visine uživanjem tih opijata isti završavaju u hotelskim sobama gdje se ne zna tko koga. Odnosno gubi se svaka razlika je li s muškarcem muškarac ili žena, i obrnuto.

Obmanjivanje javnosti od tih elita lažnim i ispraznim obećanjima se nastavlja od završetka rata pa do dana današnjeg. Izbori dođu i prođu ali se ništa znakovito ne događa. Pusta obećanja od svih i ništa drugo,plus izborne krađe i eto nas gdje jesmo i gdje ostajemo. Međutim došlo je vrijeme poglavito ove 2017 godine kako nas sve manje ostaje. Više nas umire nego se rađa,rastave brakova su sve češće,a masovni odlasci vani poprimaju takve razmjere da nam svim prijeti demografska katastrofa. I još kada vidimo razmjere štete u nekoliko desetina milijardi kuna koju je Ivica Todorić bivši vlasnik koncerna Agrokora ostavio u „amanet“ hrvatskim građanima, kako bježi sa svojih na plećima 65 godina pred novinarima ulicama Londona, kako se cereka novinarima u lice kao „pobjednik“ jer je platio “lemuzinu“ od 100 000 funti Engleskom pravosuđu kako bi se branio sa slobode, kako se ruga i građanima država u okružju, ne piše nam se dobro. Kada vidimo prepucavanje hrvatske oporbe u Saboru(SDP) i HDZ na čelu s premjerom Plenkovićem postane nam svima mučno.

Kada se to sve začini s rodjačkim zapošljavanjem, nepotizmom, vidljivim nerazmjerom u bogatstvu malobrojne iskvarene i izopačene skupine neopterećene ovrhama, plaćanjem računa, kreditima, u odnosu na veliku većinu običnog puka koja jedva krpa kraj s krajem,što nam preostaje. Molitva Očenaša ili odlazak u nepoznato. Ovo drugo je postalo bliže velikoj većini razočaranih i obespravljenih ljudi s ovih prostora premda oni nisu zaboravili ni ovo prvo. Molitvu Očenaša. Ali u usporedbi između te dvije krajnosti u velike većine pri odabiru prevagne ovo drugo jer glad nema očiju,a po mišljenju većine od Očenaša se ne hrane dječja i ljudska usta već od hrane koja se može opipati prstima i nepcima. I na takve konstatacije kao i na svaku drugu odgovor se nalazi u Svetom pismu gdje piše: “Ne živi se samo o kruhu i vodi već i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.“

Kada se negativne emocije u srcima ljudi natalože u tolikoj mjeri, da bi mnogi ubili, spalili, uništili i satrli sve do čega se dočepaju, a ponajprije one koji su ih doveli do ovoga stanja u kojemu su sada jer im djeca nemaju što jesti, gdje im se isključuje struja, telefon, gdje im se oduzimaju pokretnine i nepokretnine u ovršnom postupku a najvećim dijelom nisu krivi za stanje u kojemu se nalaze godinama, i u svom očaju i beznađu podosta njih se odluči presuditi sam sebi, ili nekome drugom, poglavito Branitelji jer je njihova bol najdublja i najiskrenija imajući u vidu strast s kojom su založili svoj život u Domovinskom ratu poradi nekih uzvišenijih ciljeva koji se ne nalaze u gore pobrojanim stvarima koje ih godinama more, podosta ih odlazi u potrazi „trbuhom za kruhom“ a oni koji ostaju nastavljaju „gnjiti“, mentalno i duhovno propadati.

Svećenici s oltara, i to opet rijetki prozivaju odgovorne u prispodobama ali to nije neka jaka utjeha ovim što ostadoše. Treba odista odijeliti žito od kukolja ali ova Božja namjera predugo traje. Svi su zamišljali kako nikakva Božja nakana ne može trajati ovako dugo, jer ona traje od 23.12.1995 godine, odnosno od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ima k tome znači već punih 22 godine, da bi se po tko zna koji put obistinila ona: “nekome je rat rat a nekome brat.“ Ipak imajući u vidu kako su Izraelci kao odabran narod po Božjoj nakani lutali punih 40 godina Egipatskom pustinjom dok nisu došli u obećanu zemlju a objektivno su to mogli postići mnogo godina prije,postavlja se pitanje zašto su upravo 40 godina lutali? Odgovor koji se nameće je: “Da mine jedan cijeli naraštaj.“ Znači mi imamo još kojih 18 godina da se odijeli žito od kukolja. Da nestane cijeli jedan izopačeni naraštaj koji se u tolikoj mjeri izopačio da narod više ništa ne vidi, ne čuje i ne osjeća.

Promatrajući ovaj “izopačeni“ naraštaj dade se zamijetiti kako i među tim „izopačenim“ narodom postoji dobar dio njih koji još uvijek nisu skrenuli s puta Očenaša i Božjih zakona. Imamo trećare (treći franjevački red), Franjevačku mladež (FRAMU), molitvene skupine, čiste i poštene svećenike, Međugorje kao „Nadu svijeta“, mira i obraćenja, zajedničku molitvu krunice u našim obiteljima, i na kraju spasonosni Očenaš u kojemu pažljivo važemo svaku riječ te molitve. Imamo dobra dijela dobrih ljudi što se ne može i ne smije zanemariti. Kada dođemo da onog dijela: “I ne uvedi nas u napast“ zastanimo malo, prisaberimo se u potpunosti jer upravo u tom dijelu molitve leži završni odgovor na sve naše patnje, stradanja i očekivanja. Prihvatimo činjenicu kako smo svi mi u napasti. Od ovog ili od onog. Ali najveća je napast kada Branitelj uzima pravdu u svoje ruke, jer se tada ne zna na koju stranu će prvo udariti. Može udariti na samog sebe ili oko sebe a ni jedno nije dobro. A njegova je glava napuhana kao balon koji prijeti puknuti. Jer mu je dosta uhljeba, namještanja natječaja,osnivanja nekih novih Zavoda, Agencija ili odbora u kojima uvijek jedni te isti dobivaju namještenja dajući Braniteljima i ostalima samo jednu nedvosmislenu i jasnu poruku: “Ko vas sve j..e jer mi možemo što hoćemo, i uopće nas ne zanima što ćete vi učiniti ili poduzeti jer nam ne možete ništa. Idite svi odavde u finu materinu, mi ćemo ostati jer nam je ovdje jako lijepo, imamo svoje proračune, svoja namještenja a mi ćemo naći načina da iz vaših džepova izvučemo sebi plaće i druge beneficije pa taman i od vaših EUR-a koje ćete kako-tako ostaviti ovdje. Ipak kao i uvijek takve „račundžije“ se uvijek preračunaju po starom dobrom običaju kao nekadašnji diktator Rumunjske Nicolae Ceausescu koji je neslavno završio svoj život zajedno s njegovom suprugom i bližim suradnicima.

A Božja riječ nikada nije tražila: Oko za oko, zub, za zub…. ili tko se mača laća od mača i gine.“Ona traži jedino i zauvijek: “I ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla.“ Na koncu kada se sve to sabere i oduzme ima još nade za ovaj narod jer još uvijek unatoč svim nedaćama i nevoljama koje pogađaju ovaj narod mnogi još uvijek vjeruju u Božje riječi što je evidentno jer nisu se prepustili napasti. A napast u koju su upali ovi što tjeraju Branitelje i sve druge ljude u napast neće uspjeti jer nikakva napast koja krene na Božje riječi neće uspjeti jer ona biva uništena u svom začetku.

A one spasonosne riječi iz Očenaša:“I ne uvedi nas u napast“biti će spasonosni eliksir za sve nas.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info