Pedesetih godina prošlog stoljeća Arsen Diklić je napisao roman “Ne okreći se sine“ po kojemu je snimljen i istoimeni film. O filmu neću trošiti ni riječi, premda ga neki filmski kritičari smatraju klasikom jugoslavenskog filma, ali tematika tog filma je partizanska, a ja o partizanima nikada nisam imao lijepe riječi, niti mišljenje jer su hrvatskom narodu donijeli najveće boli i patnje u njegovoj modernoj povijesti a usudio bih se reći i u njegovoj cjelokupnoj povijesti, premda film kao film nema direktne sveze s partizanskim zločinima, jer mu je tematika drugačija ali i u njemu ima izvora koje današnji partizani odnosno “antifašisti“ koriste u blaćenju svih domoljubnih i katoličkih nastojanja hrvatskog naroda. Naslov filma sam uzeo kao asocijaciju na sve veći i pogubniji odlazak naših mladih i cijelih obitelji vani u potrazi za boljim i smislenijim životom.

Rastanci su oduvijek bili pojave koje se u određenim vremenskim intervalima događaju među ljudima. Postoje bolni rastanci, kada se opraštamo od naših najmilijih, i ti su rastanci najteži oblik prekida ljubavi. No, ostaju i u nama žive uspomene na njih i dužni smo ih čuvati i njegovati u skrivenom kutku svoje duše, skrivene od svakoga osim od nas jer su u nama, jer su dio nas i s vremena na vrijeme oni provire iz naše duše i našeg srca kao žive rane. Kao da su tu pored nas i jedino što nam preostaje je pustiti koju suzu ili izmoliti koji Oče naš za njih i njihovu dušu jer je to naša obveza kojoj moramo robovati dok smo živi ukoliko vjerujemo.

Postoje i rastanci među ljudima kada se ljudi sporazumno u miru raziđu ili kada ti rastanci zabole nekog od njih ili oboje, a upravo iz razloga što nisu uspjeli pronaći mjesto na kojemu se staze to dvoje ukrštaju. Zapravo te životne staze tih upravo rastavljenih ljudi su išle paralelno jedna uz drugu cijelog života dok konačno jedno od njih ili oboje nisu shvatili kako se te staze nikada neće ukrstiti. Postoje rastanci kada ljudi odlaze jedni od drugih, no njihova ljubav nikada ne prestaje niti može prestati. I upravo me ti rastanci najviše zanimaju. Rastanci u kojima sinovi i kćeri dok ljube zemlju po kojoj hodaju odlaze s nužnim potrepštinama u zemlje „izlazećeg sunca“ u kojima oni pokušavaju pronaći svoj komadić sreće. Roditelji koji im više nemaju što ponuditi osim ispraznog očaja šutke ispraćaju svoju djecu na busove i zrakoplove, želeći im svu sreću ovog svijeta u komadiću bijelog svijeta, pa bio on Njemačkog ili Engleskog govornog područja. Ta ionako ti jadni roditelji su odavno postali ispražnjeni od svih emocija koje im mogu uljepšati život. Prvu večer njihova odlaska najbolnija činjenica koja ih dovodi u očaj su njihovi prazni ležajevi u kojima su svako jutro znali osvanuti, premda su mnoge noći proveli do jutra sa svojim društvom, opijajući se do besvijesti u svom očaju i beznađu,poput narkića koji bez narkotika ne može, i kada osjeti i shvati kako mu život tone u neke dubine u kojima mu nije mjesto odluči se.

Rastanci postaju sve učestaliji, tako da više nema obitelji u kojima netko nije vani, ili su vani pak cijele obitelji, praktično pola sela ili grada. Onemoćali roditelji koji se rijetko spuštaju u grad, shvate u trenucima osame kako im život prolazi strelovitom brzinom. Od ponedjeljka do petka je tek dan. Od mjeseca do mjeseca tek noć, a od godine do godine tek maleni razmak od Božića do Nove godine. Ponekad se zna dogoditi kako im djeca dolete na krilima vjetra za prigodu nekog vjenčanja ili smrti ali već sutra ili prekosutra su u Munchenu ili Frankfurtu jer ih posao čeka. Ono nešto, malo ili puno šuštavih zelenih eurića koji ostane iza njih u vitrini tek je simbolična naknada kao nadomjestak prekinute ljubavi. Kad ih netko upita (ako ih ima tko upitati), kako su im djeca, odgovoriti će kratko dajući alibi svojoj djeci a posredno i sebi: “Dobro, snalaze se. Što će ovdje. Da gledaju lopove. Čovića, jebem mu sve po spisku“, i tu sva priča završava. Ujutro će on i njegova odabranica koji su u braku uskoro će 35 ili više godina ustati po običaju, popiti prvu jutarnju kavicu, uključiti Skype ili facebook kako bi saznali vijesti iz svijeta ili sporta, premda su vijesti o njihovoj djeci iznad svih vijesti, i neće proći niti jedan dan da se s njima ne čuju sve zahvaljujući najnovijim čudima tehnike.

Ponekad, a to se zna dogoditi sve češće i to poglavito u proljeće, jer im je kuća okružena šumom i zelenilom, u rane jutarnje sate, čak i prije pet, začuje se zvonki pjev orkestra ptica pjevica koje kao da čekaju svog-svoju koji se probudio/la da mu/joj svojim koncertom uljepšaju dan. A on-ona neće probuditi onog drugoga da mu ne pokvari san pa će se prepustiti mislima uz najljepšu glazbu koju priroda može dati. “Bože moj, pjevaju li ptice mojoj djeci u tuđini ovako ujutro, i čuju li ih oni uopće. Sva je prilika da ih oni ne čuju ako ih uopće tamo ima jer se moraju ustati na brzinu i ići na posao. Tko zna o čemu oni misle dok se žurno oblače “razmišljaju naši, on-ona.“ Konačno, bolje im je tamo“ na kraju zaključe oboje. Dan im kako-tako prođe, no kada padne noć, a noć im sve brže doleti, pomisle, i to sve češće što će biti s njima ukoliko im se dogodi nešto. Tko će im prvi priskočiti u pomoć? Znaju kako će djeca doletjeti kako znaju i umiju, no što dotle? I tada im se strah uvuče u kosti i požele se zavući u noć kako bi im ona što prije završila. Dozivaju Svevišnjeg da im bude milostiv u njihovoj smrti. Misle kako su barem to zaslužili. Mirnu i dostojanstvenu smrt. A kada svane jutro zahvali će Svevišnjem na još jednoj ukazanoj prilici do prilike. I zaboravi će misli koje su ih morile pred spavanje.

I tako dan po dan,godina prva. Svaki dan i nešto u njega dođe. Tko nas je napustio, što mu je bilo, i gdje, je li netko od ovih što su otišli dolazio, zašto,koliko je bio, jeli blizu mojih, da se nije netko kojim slučajem vratio za skroz jer se nije tamo mogao obiknuti. Konačno tim razmatranjima nikad kraja, jer se u njima skriva cijeli smisao njihovog života, onaj tračak nade kako će se netko od njihove djece ipak vratiti doma bez obzira na sve. Poznajem jednu ženu koja je imala šestero djece a relativno je mlada (1972 godište). Živjela je u zajedničkom kućanstvu sa suprugom, djecom, svekrom i svekrvom. Svekar je napustio ovaj svijet prije godinu dana, a djeca jedno po jedno odoše u bijeli svijet. Troje djece je u Njemačkoj, jedna kći se udala u drugu općinu, dok je najmlađa još uvijek u školi, a najstarija ne radi. Jednoga dana ta se žena u vrijeme ručka zatekla sama u kući i po inerciji počela postavljati tanjure za njih desetero. Kada je postavila tanjure shvatila je kako je sama u kući. Nema svekra, suprug joj na terenu, troje djece u Njemačkoj, najstarija otišla u prijateljice u Međugorje, dok je najmlađa bila u školi. Svekrva joj je bila u polju u smilju kako bi ubila svoje vrijeme jer od smilja ionako nema ništa. Tog trenutka joj se srušio cijeli svijet. Gledala je u one bijele prazne tanjure u kojima je trebao igrati život no on je stajao prazan na tim komadima porculana. Niz lice su joj tekle suze poput rijeke koja nekontrolirano teče sve jače i jače. Srce joj je počelo ubrzano lupati, zbog čega je počela osjećati strah od samoće. Potražila je zrak jer joj je zrak jedini mogao vratiti život u bljedoliko lice. Povjetarac koji je dolazio sa sjevera preko polja koje se pružalo u daljinu vratio joj je boju. Kada se pribrala nije znala da li da mrzi, ili voli, bilo joj je sve svejedno. Mogla je istovremeno i ubiti i ljubiti prvog tko bi joj dao osnova za to.

A tek koliki su osjetili to što je u prolaznom trenutku očaja posjetila ta žena. Neki su osjetili beznađe u prokletom i nakaradnom političkom sustavu u kojemu se nadmeni, uobraženi i otmjeno odjeveni političari šepure dok pričaju demagogiju o trećem entitetu, trećem RTV kanalu, EU parlamentarnim izborima, Uljaniku, 3.maju, Jasenovcu, Bleiburgu, Vukovaru, ustašama, fašistima, nikako o partizanima, Kinezima, 67 je puno, p…i materinoj, Slavoniji, a narod im ode iz te rodne i Bogom dane ravnice. Ode im narod i sa krša i kamena a oni se hvale projektima i fondovima, porodiljskim naknadama i povećanom BDP. Organiziraju dobrotvorne koncerte, večere za dijasporu, na kojima gostuju kraljevi hrvatske estrade u BiH i RH. Puštaju antifašiste ili komuniste da im vode kolo, gazeći po ubijenim i nestalim hrvatskim Braniteljima. Po svim živim hrvatskim braniteljima, premda su na svakoj obljetnici Oluje, Bljeska, dvanaestorici ubijenih hrvatskih policajaca u Borovu selu, ili bilo kojoj drugoj prigodi na kojoj se mogu eksponirati. Gazeći po opustošenim žitnim poljima Slavonije. Gazeći po umornoj duši hrvatskog ratnika koji se nikada nije borio za ove. A narod im sve više i sve jače psuje sve po spisku pa bio on Plenki, Nonjo, Barbika, Bandić, i Brkić ili Čović. Jer nitko od spomenutih ne nudi ništa smisleno za bolje ovom narodu koji lagano umire i nestaje. Zagovaraju sve ono što je suprotno Božjem naumu i nauku. A deklariraju se kao demokršćani što je paradoks nad paradoksima.

I upravo zbog te besperspektivnosti,beznađa i očaja u koji su gurnuli hrvatski narod taj ih narod napušta,pa im konačno ništa neće vrijediti sve one dobrotvorne večere i koncerti na kojima se usiljeno pod svijetlima kamera cerekaju. Jer konačno je došlo vrijeme da i oni najustrajniji, najodlučniji među nama kažu svojoj djeci: “Ne okreći se sine“ jer nemaš više u što gledati. Poput Sodome i Gomore iz koje su izišli kao jedini živi Lot i njegova obitelj ali im je bilo zaprijećeno da se ne smiju okretati, što nije poslušala Lotova žena pa je stoga pretvorena u stup soli, dok je na mjestu Sodome i Gomore danas mrtvo more. More u kojemu nema života zbog prevelike koncentracije soli u njemu. Prijeti li sudbina Sodome i Gomore i velikoj većini hrvatskih gradova zbog izopačenosti njihovih stanovnika? Nekima zacijelo već prijeti poput Zrća na moru,dok se na one veće poput Rijeke i Zagreba još čeka, jer u njima ima još poneki čestiti Hrvat, Hercegovac ili Slavonac na kojeg Bog čeka, ali vrijeme istječe i tim gradovima jer su u svojim izopačenostima otišli predaleko slijedeći mnoge Sodome i Gomore u EU i svijetu koje već počinju gorjeti.

Neki plaču nad zgarištima takvih gradova ali koliki će tek proplakati? Proplakati će mnogi jer nisu htjeli premda su više puta pozivani obustaviti aktivnosti koje negiraju Boga i njegove zakone po kojima je sve određeno unaprijed. Mnogi su zazidali svoja srca utvrdama u kojima nema mjesta ljubavi za druge, pa upravo zbog nedostatka ljubavi za druge događaju nam se rastanci koji bole poput zgarišta Sodome i Gomore. Stoga nikada nemojmo govoriti svojoj djeci: “Ne okreći se sine“ ukoliko znamo kako je moguće vratiti duh života Božjeg u prelijepe naše krajeve. A moguće je to znamo svi. A da bi to bilo moguće mora nas biti više odabranih nego ih je bilo u Sodomi i Gomori kojima je Bog dao izbor .

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info