Uvijek netko nekog od nas ispraća. Odlasci su svakodnevna a u zadnje vrijeme sve učestalija pojava. Odlaze nam djeca na studije, na putovanja, ljetovanja, druženja svake vrste. Roditelje ispraćaju djecu na njihove busove, zrakoplove, brodove, pusti se poneka suza, tek reda radi jer su ta putovanja i odlasci prešli u naviku, u rutinu, a negdje usput se sve to pretvorilo u odlaske oslobođene od emocija. Sada odlasci poprimaju oblik kakav nisu imali do sada. Nema više tko koga ispraćati jer se odlazi skupno, ili su ovi što su ispraćali ove potonje već davno otišli za njima. Ostale su prazne, hladne kuće našeg starog života. Domovi našeg djetinjstva, pusti, zarasli u prirodnom ambijentu, kao da upravo ta priroda želi zarobiti te kuće u sebi. Kao da ih želi vratiti svojoj izvornosti na kojoj su začete.

Svakodnevno netko napiše nešto na tu temu, odlaska, odlazaka, riječi su prepune jala, očaja, bijesa, mržnje, preporuke čega li sve još. Netko proklinje, moli, kumi sve i svakoga da se ovaj ponor u koji upadamo svi bilo kako zaustavi. Da se ovaj prozor zauvijek ne zatvori. Sve ovo da se zaustavi u ime Božje. Prozivaju se političari, svećenici, umni ljudi, svatko tko imalo može da progovori, da se nešto učini. Neki pak vjeruju kako je na djelu sotonski plan mijenjanja krvne slike kršćanske i katoličke Europe, naseljavanjem nekih novih generacija iz dalekih zemalja bliskog istoga, Afrike i Azije kako bi se izgubio identitet kršćanstva i stvorio neki novi mix međunacionalnog stvorenja koji neće imati u sebi ništa smisleno. Nikakav prizvuk niti naznaku Boga u sebi. Stvaranje nacije jedinki iste supstance, koji isto misle, djeluju a ne vjeruju ni u što osim u sebe i svoje postojanje.

Neki pak smatraju kako neki pakleni plan želi istrijebiti sedam milijardi ljudi na podnošljivu mjeru od kojih dvije milijarde poslušnika u službi sotone koja se razigrala i izruguje Bogu, ne birajući pri tome načine kako da taj broj od sedam milijardi smanji na dvije.

Neki na kraju smatraju kako naš nebeski Otac sve to mirno promatra želeći istrijebiti žito od kukolja, jer oni koji ustraju u svemu ovome živjeti će u kraljevstvu nebeskom. A svi smo svjedoci užasnih kataklizmičkih katastrofa i nevolja koje pogađaju ljude. Negdje su tsunamiji, orkanski tajfuni, negdje medicinski potpomognuta sterilizacija bračnih partnera kako bi se smanjio broj stanovnika te države ili regije, GMO hrana koja truje organizam, i od koje hrane se obolijeva sve više, legaliziranje abortusa, istospolnih brakova, rastave brakova, udaljavanje ljudi od Boga i njegovih zakona što na koncu rezultira zatvaranjem crkava u Europi, poglavito u Nordijskim zemljama, eutanazije, ratova, a negdje prisilne ili planski izvršene deportacije stanovništva u sasvim druge ambijente njihova življenja, konačno i postojanja.

Na kraju dolazimo do podneblja našeg življenja i postojanja. Naše divne i jedine Hercegovine. Kao da sotona ima neiscrpne mogućnosti uništenja života pa je tako ovdje umjesto svih gore pobrojanih mogućnosti uništenja života primijenila jedan recept masovnog egzodusa naših mladih i cijelih obitelji iz ovog istinskog raja na zemlji. Imajući u vidu dokazane mogućnosti naše Hercegovine u njenoj prirodi, zraku, vodi, tlu, uspjela je preko svojih sluga koja je lako pronašla u predstavnicima vladajućih političkih elita načiniti takav poslovni ambijent u kojemu mjesta nema nikakvoj zdravoj poduzetničkoj klimi. Nitko iz poslovnog svijeta ne želi ulagati i imati posla u ovom dijelu svijeta kojeg bije glas korumpiranosti, prevelike administracije, zakonskih nemogućnosti bilo kakvog ulaganja u bilo što. Bilo tko da nešto pokuša na poduzetničkom planu sve to ostaje na pukom pokušaju jer je onemogućen u startu.

Najprije se od njega traže milijunski iznosi u KM ili EUR za omogućavanje koncesije ili zakupa zemljišta ili poslovnih objekata, koji novci u pravilu završavaju u džepovima lokalnih političkih moćnika, ispod stola, potom se nailazi na administrativne barijere jer za bilo kakvo sređivanje dokumentacije su potrebite godine, pa čak ni to na koncu nije dovoljno jer se uvijek traži neki novi bezvezni dokument, zbog čega nas bije zao i loš glas u svijetu. Pored svega ostalog bije nas loš glas kako nismo završili akademsku i administrativnu lustraciju u hrvatskom narodu jer ovi što bi pokrenuli ikakve poduzetničke akcije ne žele ulagati u općine, gradove i državu gdje vladaju oni od kojih su prije Domovinskog rata i pobjegli. A ovi naši lokalni politički moćnici se samo smjenjuju na svojim mjestima i funkcijama. Danas jedan, sutra drugi, potom rotacija, a kada završe sve rotacije na njihova mjesta uskaču njihova djeca, rodbina, kumovi, prijatelji, ljubavnice.

Svatko onaj tko je njihov. A jadni narod ječi, stenje, na svakom ga se koraku podapinje i razapinje. Nije baš da ništa ne pokušava, neki se organiziraju ali na žalost u jalove pokušaje nekih minornih i imaginarnih političkih opcija ali prvi naredni ili bilo koji slijedeći izbori otrijezne im glavu jer sotona je za njih premoćna u svakom pogledu. Sve što su pokušali, sve što im je bilo tko obećao učas padne u vodu jer je mnogima bitnijih onih pišljivih, Judinih 100 KM (škuda) nego čast, čestitost i poštenje. A da ne napominjemo mogućnosti izbornih krađa i prijevara u kojima su ovi što vladaju ovim narodom doktori znanosti.

Mnogi od takvih prodanih duša znaju izjaviti: “Svi su oni isti. Tko mi je išta dao. Ovi barem daju 100 KM.“A vrijeme leti, curi nam između prstiju kao pješčani sat. Svima nama. Na koncu kada se iscrpe sve mogućnosti u nemogućnosti pronalaska bilo kakvog smislenog posla, dostojnog življenja, posla kojim bi se morale i trebale i plaćati režije a ostatak za život, ostane kao jedina mogućnost u glavama našeg naroda odlazak. Odlazak zbog kojeg neće biti dobro nikome a najviše onima koji odlaze. Ukoliko isti misle kako su se spasili grdno se varaju. Jer sjedanje u zrakoplove, busove i brodove je tek početak njihovog kraja. Ma koliko bili razočarani sa svim što ih je ispratilo u ta prijevozna sredstva na druge krajeve svijeta moraju znati kako su isto suodgovorni jer su se odlučili prestati boriti. Sotona je točno računala na njihovo takvo ponašanje zato je i izabrala tu metodu masovnih odlazaka iz Hercegovine i Republike Hrvatske.

Sve me to nekako podsjeća na onih 100 KM koje su neki plaćali za glas na izborima. Odlasci i migracije su uvijek bile sastavni dio svih naroda u tranziciji pa tako i hrvatskog, ali odlasci kojim se zatvaraju cijela imanja i daju na prodaju ima se smatrati kukavičlukom. Zar je slučajna pojava zamotanih Arapkinja na slapu Kravica u Ljubuškom, u Mepas Mallu u Mostaru, njihova kupovina nekretnina po Bosni, izgradnja cijelih naselja za Arape po Bosni, prodaja zemljišta na vjekovnim hrvatskim teritorijima, itd.,itd. bilo kome tko prvi ponudi a Arapi nude prvi i nuditi će sve više. Nuditi će jer je nečiji plan najprije odavde iseliti ljude, Katolike, Hrvate a potom naseliti one koji tu nikada nisu živjeli. A već je odavno poznato kako je ovo podneblje raj na zemlji sa svim prirodnim mogućnostima koje je Bog ovom narodu dao kao nagradu zbog velike vjere u Njega. A sada? Zar to nije nečiji pakleni naum kojem kumujete svi vi što ogorčeni odlazite?

A ukoliko mislite kako ćete se vratiti zaboravite. Možda ćete navratiti ali se vratiti nećete jer se nećete imati kome vratiti. Vratiti i navratiti su dva potpuno različita padeža. Tvrdim vam kako ćete Bogu biti jednako krivi kao i oni koji su vas odavde protjerali, a to su uštogljeni fini likovi u skupocjenim političarskim odijelima jer smo ih identificirali davno. Postoje, morate priznati, neki među nama koji se još uvijek odupiru a oni su članovi jedne lude organizacije koja se nazvala Zaboravljeni Branitelji. Svi dišu kao jedan i malo će ih između njih otići i napustiti ovo. Ovu borbu. Jer ukoliko napuste sva će im priča pasti u vodu a to nikako ne žele. Neće to učiniti jer su previše i dovoljno ludi da to ne učine jer su davno shvatili sve ovo o čemu je pisano.

Međutim i među njima ima nekih koji su ispraćali svoje najmilije. I Među njima onih koji su ispraćali svoju ljubav. Ljubav svog života dok su gledali sa suzama u očima čeznutljivo bijeli trag kerozina iza zrakoplova koji odlazi i odnosi mu sve. Ali u njihovom pogledu ostao je onaj isti žar kao i u vrijeme 92, 93, 94 i 95 kada su gledali neprijatelja u oči. I upravo dok ovo pišem u misli mi naviru stihovi najnovije pjesme Borisa Novkovića: “Čista Ljubav.“

„Zauvijek pamtićemo dušo ja i ti
te dane kad smo jedno drugo imali
i sve na svijetu činilo se važnije
al naša ljubav čudo je najsnažnije

Zauvijek pamtićemo kog smo ljubili
Dok s nekim drugim mi smo vrijeme gubili
I ne znam dal je sada prekasno za to
Da jedno drugome u oči priznamo:
Da to je čista ljubav,
Jer to je čista ljubav.“

Upravo je čista ljubav ta zvijezda vodilja zbog koje vrijedi živjeti. Ne dajmo svoju ljubav. Ne dajmo svoje svetinje, svoju Domovinu, obitelji, svoju zemlju Hrvatsku i Hercegovinu. Ima li što vrjednije od takve čiste ljubavi. Tko može tu ljubav pomutiti. Ukrasti ju, premjestiti negdje? Ne dajmo joj da ode. Jer ukoliko ode od nas lakše ćemo pasti u napast svake vrste. Borimo se za nju zadnjim atomima snage pa taman i nedopuštenim sredstvima.

SirokiBrijeg.info / Vlado Marušić