Ove nedjelje 26. srpnja, na blagdan svete Ane, u Župi Ljuti Dolac u Širokom Brijegu u 11h, gvardian samostana sa Širokog Brijega fra Ivan Marić predvodio je svečano misne slavlje zaštitnice ove Župe, a trenutak je bio još više poseban jer su crkvu sv. Ane upotpunili vitraji akademskog slikara doc. dr. art. Mladena Ivešića.

Riječi autora vitraja doc. dr. art. Mladena Ivešića

Budući da pojmovi sakralnog i religioznog nisu istovjetni, ova tema predstavlja pitanje sadržaja umjetničkoga djela, koji se može izraziti jedino kroz oblik i tijelo likovnoga djela. Riječ je o pitanju umjetnosti u djelima koja jačaju vjeru i onda kada imaju posve „profane” motive i teme, jer sakralno sobom nosi „svetost“. Kad je o umjetnosti riječ, uvijek se postavlja pitanje gdje je izvor svetosti nekog umjetničkog djela: u temi, u naslovu, u ambijentu u kojem je umjetničko djelo smješteno ili, pak, ni u čemu spomenutome? Premda bi odgovor na ovo pitanje riješio brojne nedoumice, teško ga je razabrati. Ako se određenje sakralnoga može primijeniti na arhitekturu (prostor) ili primijenjenu umjetnost (crkveni mobilijar, tabernakul, kalež, biskupski štap i sl.), u slikarstvu to ipak nešto drukčije stoji. Van Gogh je ustvrdio kako je “nemoguće gledati Rembrandtovu sliku bez vjere u Boga”, no oni skloniji inverziji njegove rečenice drže da je nemoguće gledati Rembrandtovu sliku (primjerice, Povratak izgubljenoga sina ili Krist u Emausu), a ne povjerovati u Boga. U tome i jest velika moć umjetnosti, koja je poput žuboreće vode duha. Mnogi smatraju da umjetnički kvalitetna slika ili vitraj svjetovne tematike bolje slave Boga negoli nekvalitetna slika nakrcana motivima svetaca, anđela, mučenika… Ive Šimat Banov tvrdi: „Takve slike ne slave ništa – niti umjetnost, niti vjeru“.

Kvalitetan vitraj je, sam po sebi, svojevrstan simbol bezgrješnoga začeća – svjetlo prolazi kroz vitraj kako bi stvorilo impresivnu sliku, a na isti način je božansko svjetlo prožimalo Djevicu Mariju koja je rodila Krista. Zlatno razdoblje nastanka vitraja dogodilo se ponajprije u Francuskoj tijekom srednjega vijeka; sve se usavršavalo tijekom romanike, da bi za trajanja gotike doživjelo svoj apogej postupnim pretvaranjem zidnih ploha u fantastične ostakljene površine. Iz stoljeća u stoljeće, vitraj je postupno gubio svoje povlašteno mjesto, da bi mu se u dvadesetom stoljeću ponovno okrenuli fovisti i kubisti. I kasnije su pojedini umjetnici, napose oni koji su svojim izričajem promicali sakralnu – duhovnu dimenziju, rado svoje maštovite vizije pretakali na obojeno staklo, a umjetnički prinos crkvi sv. Ane u Ljutom Docu je tematskim odabirom u izradi vitraja dao naglasak samom bogoslužnom prostoru. Desno od oltara prizori su s temom žalosnog otajstva, gdje svjetlost i boja postaju simbolični, mistični znaci duhovne čistoće. Svjetlost je ključna komponenta koja posvećeni prostor obavija koprenastom simbolikom, jer projektiranje crkvenog vitraja ne može se riješiti samo pitanjima ukrašavanja. Najbitniji je upravo taj završni element, koji pretvara dvoranu štovanja u predokus dvorane nebeskoga slavlja. Na suprotnoj strani crkve stavljen je naglasak na slavna otajstva, a ovakvi prizori označavaju susret čovjeka i Boga, koji se ostvaruje u dvorani štovanja, tamo gdje se slave sveta otajstva. U njihovoj oblikovnoj strukturi mora postojati zadani ikonografski program ostvaren kao dio arhitekture, jer sama crkva mora vidljivo obilježiti događaj ljudskog spasenja, univerzalni sakrament koji se u crkvi događa. U transeptu crkve, desno od oltara prikazane su teme arkanđela Rafaela, Gabrijela i Mihaela, a naglasak je stavljen na intenzitet boja i svjetlosti koja prolazi kroz vitraje, označavajući nazočnost Gospodina ispunjenog ljubavlju i providnošću pri Njegovu obraćanju svemu stvorenom. Lijevo od oltara smješteni su prizori hrvatskih svetaca: sv. Leopolda, Nikole Tavelića i Marka Križevčanina, a motivi koji ovdje oblikuju vitraje objave su spasenjskih događaja. Konkretno i apstraktno, formalno i neformalno, boja i svjetlost pronalaze u vitrajima jedinu smjernicu koja vodi k podudaranju suprotnosti. Naglasak je usmjeren i k pročelju crkve, gdje su smješteni prizori sv. Franje (zaštitnika franjevačkog reda) te sv. Ane (zaštitnice župe). Apstraktnim plohama postignuti su kontemplativnost i sklad, a u ravnoteži prošlosti i suvremenosti spojili su se kontrasti zabilježeni u vremenu i prostoru, povezani u jedinstvenoj suvremenoj misli. Kako se jačina svjetlosti bude mijenjala tijekom dana, istodobno će se izmjenjivati i raznolike boje i detalji na svim prozorima, a ono što najviše privlači su motivi, koji zajedno s dominantnom plavom bojom donose mistično raspoloženje, navodeći nas na razmišljanje i pokajanje.

Smisao umjetnika i umjetničkog djelovanja može se okarakterizirati kao umjetnikov doprinos i ostvarenje u stvaralačkom smislu. Njegov je cilj dati vremenu u kojem živi, stvara i egzistira određen smisao, doprinos i značenje. Poput pulsirajućeg senzora umjetnik se kreće, lovi i bilježi sve signale koje mu okolina podastire, a te signale on svojim umjetničkim nagonom i intuicijom uobličava u vlastitu formu. Hrvatski pjesnik Rajmond Kupareo (1914.-1996.) tvrdi da umjetnost produhovljuje – kako čovjeka, tako i prirodu. Umjetnost to čini kao konkretna ljudska vrijednost, koja je utemeljena na dubini i intenzitetu ideje ili intuiranog osjećaja. Upravo taj osjećaj – intuicija tvori supstancu umjetničkog djela, prenoseći ga u bezvremensku sferu izvan svakodnevice, koja i jest prostor umjetnosti. Takvo fenomenološko određenje umjetničkog djela ujedno izražava razliku između umjetničkih i ostalih ljudskih tvorevina. Neki teoretičari umjetnosti navode kako je „osjećaj“ – glasno ishodište iskrenog umjetničkog djela. Mnogi, pak, tvrde kako taj „osjećaj“ isto tako može i zavarati, štoviše može biti zaprekom u umjetnosti, koja je u vječitom traganju kroz vrijeme i prostor. Ono što pokreće nastajanje umjetničkog djela nije samo „impuls“ – „osjećaj“ koji je u samom umjetniku, nego i sve ono što ga okružuje ili mu lebdi pred očima, odnosno sve što je smješteno u vremenu u kojem se umjetničko djelo rađa.

Likovno stvaranje predstavlja tek drugačije opažanje stvari od onoga kakve one uistinu jesu – sve više od toga postaje laž. Upravo zbog toga, svaka umjetnost koja se u potpunosti može objasniti ili joj se dati konačna dijagnoza – prestaje biti istinskom umjetnošću.

Riječi župnika fra Ante Kurtovića

Velika nam se želja ostvarila riječi su župnika fra Ante Kurtovića. Naša crkva sv. Ane u Ljutom Docu postala je još ljepša. Budući da su se prozori na crkvi morali mijenjati krenuli smo i na projekt izrade vitraja. Urazgovoru s župljanima naišao sam na veliku podršku. Stupio sam u kontakt s profesorom na likovnoj akademiji u Širokom Brijegu Mladenom Ivešićem na ostvarenju ovoga projekta. Tematika vitraja je: zaštitnica sv. Ana, sv. Franjo Asiški, slavna i žalosna otajstva krunice, zatim tri hrvatska sveca i tri arkanđela. Nakon što sam pogledao nacrte vitraja sa župljanima, odlučili smo da se mogu početi raditi. Za izvođača smo odabrali radionicu gosp. Pere Oršulića iz Tolise.

Župljani su se odazvali za ovaj projekt izrade vitraja. Nekoliko obitelji javilo se da će darovati cijeli jedan vitraj. Tako se i ostvarilo. Prvi vitraji su postavljeni 11.7. 2018. god. Prije dvije godine što smo započeli danas se ostvarilo i završilo postavljanje svih 18 vitraja na crkvi sv. Ane u Ljutom Docu.

Ana Kvesić / SirokiBrijeg.info