Živimo u vremenu gdje se upravo o svemu može glasovati, te većinom glasova određivati istina i gdje bi sve to bilo u redu kada bi to glasovanje ostalo samo na pitanjima svjetovnoga, profanoga. Svjedoci smo da se danas metoda glasovanja primjenjuje i na pitanja prava života, o kojima žele raspravljati političari, donositi odluke na sjednicama vlada i odlučivati o tome kada počinje život, stavljajući se na mjesto Stvoritelja koji je taj isti život i njima dao. Te tako istinske ljudske vrednote ljudskog života neizbježno postaju nesigurne i ugrožene.

U svima nama trebaju se probuditi one Isusove riječi: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih” (Mt 18, 10), kao i one druge: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40). Bog je jedino čovjeku od svih bića dao dar razuma i duše, te tako čovjek svjetlom razuma spoznaje dobro i zlo, te mu glas savjesti nalaže da čini dobro a izbjegava zlo. Na prvim stranicama Biblije čitamo da je čovjek jedini od svih bića stvoren na sliku Božju. Tu se nalazi ona Božju definicija čovjeka: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1, 26-27). Iz Objave saznajemo da je Bog razumno, inteligentno, mudro biće. Na tu je sliku čovjek stvoren i on bi trebao u životu biti odsjaj te prekrasne slike.

Prorok Jeremija prenoseći Božju poruku kazao je slijedeće: “Dođe mi riječ Gospodnja: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih” (Jer 1, 4-5). Svojom mukom, smrću i uskrsnućem Isus, Bogo-čovjek, posvetio je i posebnom čašću i dostojanstvom zaodjenuo ljudski život, život od začeća pa do prirodne smrti.

Katolička crkva ističe svetost ljudskog života: “Ljudski je život svet jer od samog svog početka uključuje Božje stvaralačko djelovanje, i zauvijek ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Bog je stoga jedini gospodar života od njegova početka do njegova svršetka: nitko i ni u kojim okolnostima ne može sebi uzeti za pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće”. Ističući dalje da je: “Od prvog časa svoga postojanja, tj. otkad se uobliči kao zigota, plod ljudskog rađanja zahtjeva bezuvjetno poštovanje koje dugujemo ljudskom biću u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj cjelokupnosti. Ljudsko biće mora se poštivati i tu nema “glasanja” i s njim treba postupati kao s osobom od samog njegova začeća, pa mu se stoga od tog istog časa moraju priznati prava osobe, među kojima je prije svega nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića da bude voljeno i da živi.

Prema Drugom vatikanskom saboru “već od začeća treba najbrižnije štititi život”, a pobačaj i čedomorstvo su “užasni zločini” [Gaudium et spes (dalje: GS) br. 51], “Radost i nada”. Papa Ivan Pavao II., u svojoj enciklici pod naslovom Evanđelje života kaže: “Vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke crkve, potvrđujem da je izravno i hotimično ubojstvo nedužnog ljudskog bića uvijek teško nemoralno”. Ističući sljedeće: “Izjavljujem da izravni pobačaj, tj. hotimični kao cilj ili sredstvo, čini uvijek teški moralni nered, jer sadrži namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bića”. Crkveni zakonik iz 1983. godine ističe: “Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno”. Dragi čitatelji bile Vam ove riječi Svetog Oca Ivana Pavla II. svjetionikom vašega životnoga puta i poslanja te da jednoga dana mirno uplovite u luku, luku vječnoga života. Jer kao što kaže sv. Petar u svojoj poslanici: “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještate silna djela Onoga koji vas je iz tame pozvao k divnom svjetlu svojemu; vi nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji: vi Ne-Mili a sada Mili” (1 Pt 2, 9-10).

Nažalost svjedoci smo kako je pobačaj postao svakodnevna pojava koji uzima sve više maha u društvu, društvu u kojem prevladava idealizam, materijalizam, konzumerizam, društvo u kojem čovjek upada u duhovnu osakaćenost, društvu koji se kao i Izraelski narod okreće materijalnome te svojim postupcima dovodi u pitanje savez s Bogom. Narod se počinje klanjati zlatnoj teladi! Uvelike takvoj negativnoj klimi doprinose i mass-mediji, koji pobačaj predstavljaju pravom žene, a započeti život ne smatraju ljudskim bićem.

U Republici Hrvatskoj je prošle godine evidentirano ukupno 7064 pobačaja u zdravstvenim ustanovama, prema više dijagnoza (spontani, izvanmaterična trudnoća, te ostali abnormalni produkti začeća). U posljednje vrijeme zaokupili smo se i Koronavirusom koji hara svijetom pa i Lijepom našom u kojoj je do sada prema epidemiološkim podacima Republike Hrvatske od Koronavirusa preminulo 114 osoba (većinom starije životne dobi). Iz ovoga možemo jasno vidjeti sliku današnjega društva, društva koji teži za tjelesnošću, društva koje je sve poduzelo da se virus spriječi, maske, rukavice, karantena, samoizloacija, zatvaranje granica pa čak neke od ovih metoda dovode i do ugroze ljudskih prava i sloboda ali sve to prolazi. Prema nekim podacima u hrvatskoj svaki dan, svako osma žena pobaci, ovaj “virus pobačaja” oduzima daleko više nevinih života svakodnevno, mali život biva ugašen, a osoba koja učini tako zlodjelo biva u grijehu, savjest će kad-tad proraditi, a djeteta više nema!

Trudnoća se može moralno zakonito prekinuti ako je ugrožen život majke a samim time i djeteta. Takav oblik pobačaja može se u katoličkoj moralnoj tradiciji pojaviti u dva konteksta. Samo u ova dva slučaja dopušteno je djelovati u skladu s načelom “čina s dvostrukim učinkom”: 1. Ako se radi o teškoj medicinskoj bolesti koja bi neizbježno uzrokovala smrt majke i ploda: npr. kada trudna žena oboli od bolesti koja je lokalizirana na uterusu. 2. Ako se radi o izvanmateričnoj trudnoći.

Daniel Landeka,
Prvostupnik religijske pedagogije i katehetike