Tko prati političko-društvena zbivanja na dnevnoj bazi, utorak i srijeda su bili teški dani u „uredu“. Vrućina je dodatno pogoršavala stvari, a znatiželja je kurvina kći. Posebno javna znatiželja. Tko što radi, tko što misli, tko što govori. Pametnije bi bilo da su se ta dva dana provela u jutarnjoj radinosti, jer raditi se mora da bi se preživjelo, a čim je sunce počelo malo grijati, trebalo je ići do prve vode i debele hladovine, bez interneta i portala. Ali novinari moraju pratiti što se događa, bez obzira na to jesu li profesionalno vezani za neku medijsku kuću ili su honorarci, a i honorar je dodatni, ne daj Bože jedini, izvor prihoda. No, i među novinarima, vjerujte, ima ljudi. I to normalnih ljudi. Ne tvrdi autor teksta da je normalan. No tvrdim da je praćenje vijesti/komentara oko početka rada tv kanala na hrvatskom jeziku, s Herceg – Bosnom u nazivu, bilo definitivno nenormalno. I koji vrag me natjera da otvorim vijest na jednom portalu i krenem čitati komentare, jer komentare na te „škakljive“ vijesti ne čitam i ne treba ih čitati, to je nepotrebno uznemiravanje na nečije izljeve bijesa.

Postoje oni pripadnici našeg društva koji žele dati svoj sud i predočiti ga u javnosti. Treba pozdraviti takve ako nastupaju konstruktivno, bez primisli na mržnju koja razara. No tamo gdje se portali i komentari iskorištavaju za potpirivanje međunacionalne mržnje, podizanje tenzija, ili ih se koristi kao ispušni ventil, kao da će biti svakome lakše ako se izlaje na drugoga, to treba izbjegavati u širokom luku. I kod Bošnjaka i kod Srba, i kod Hrvata postoje takvi. A biti Hrvat, protivnik političkog jednoumlja, ne biti u HDZ-u, biti skeptičan po pitanju tv Herceg – Bosne, a u isto vrijeme voljeti svoj narod i vjeru? Pa onda imaš više i neprijatelja i onih koji te „ne haju“ nego ih je imao iskreni baptistički propovjednik u Alabami pedesetih godina prošlog stoljeća. No važno je ustrajati, svirati svoj blues do besvijesti. Pokušati otkriti postoji li barem jedna osoba koja će pokazati ljudskost u iskonskom stanju, koja nije zatrovana trajno.

I važno je pokušati objektivno sagledati stvari. Bosna i Hercegovina je populacijom mala država, provedeni popis stanovništva iz 2013. godine nije više ni relevantan, pobjegoše ljudi. Pobjegoše od siromaštva. I od onoga u materijalnom smislu ali i onoga u smislu tolerancije i suživota. Političari su zaslužni za takav ishod. Najprije su popljačkali što se opljačkati dalo, zaštitili sebe institucionalno preko svojih namještenika koji su na funkcijama s kojih bi kriminalce trebalo pravno goniti, a onda su počeli primjenjivati metodu zavadi pa vladaj, bacati kosti među narode koje su iskoristili kao metaforičke gladne pse. A kada je pseto gladno, ono laje i trga. Dovoljno je samo da mu gazda naredi jer kada pseto posluša, dobit će koju kost da može preživjeti. U posljednje vrijeme postoji naznaka straha kod ljudi da bi psi mogli početi trgati i stvarno, da neće samo portali biti mjesta gdje se preko komentara laje, jedni drugima spominjemo svetinje, izrugujemo se vjerovanjima, načinom života. A zašto?

Utorak i srijeda bili su rezervirani za televiziju na hrvatskom jeziku s nazivom Herceg – Bosna. Ima ljudi kojima ne smeta tv kanal na hrvatskom jeziku, neka gleda što god tko hoće, postoji daljinski pa može svatko prebaciti program. Ima i zagovornika za tv kanal na hrvatskom jeziku koji će biti javni program, kao dio Federalne televizije, njegov drugi program ili nešto slično. Podupiremo no znamo, da je bilo političke volje, odavno bi radio. I tu ne bi svatko pričao kako i što želi,jer to ne bi bilo objektivno, a objektivno biti mora. Zato sada radi televizija koju će financirati općine i županije s hrvatskom većinom, s Herceg – Bosnom u nazivu. I to većini Bošnjaka, kao i nekim Srbima, smeta. Sami naziv. A Hrvatima koji nisu dio upravljačke mašinerije HDZ-a BiH, smeta sama upravljačka struktura.

Ruku na srce, ne znamo koliko tko gleda koju televiziju. A i plaćanje pretplate nije unosan biznis za Federaciju i njen tv servis, niti su Bošnjaci stopostotni kada je pretplata u pitanju, a znamo da Hrvati skoro pa nikako ne plaćaju istu. Radi se pomalo i o programskoj shemi. Reprize serija i filmova su nužnost, kolaž program nije toliko ni skup ali valjda nedostaje adekvatno plaćenih ili novinara s inspiracijom koji bi ga stvarali, nedostatak šarolikog sportskog sadržaja, sve utječe na to da sve više ljudi koristi kabelske ili satelitske programe. A radi se o javnom tv servisu.

Pa koliko će onda biti gledana nova televizija s hrvatskim predznakom i štihom, na hrvatskom jeziku i s imenom Herceg – Bosna u nazivu? Slabo. Čim se financira iz općina i županija s hrvatskom većinom, znači da se radi o političkom projektu. Privući će nešto gledatelja u početku jer je nešto novo na medijskom nebu, ali pokažu li se točnim pretpostavke (ne moramo biti u pravu) o tome kakva će biti programska struktura i sadržaj, nitko neće ni morati gledati da bi znao o čemu se govori. Isto kao što znamo o čemu pišu tiskani mediji pod kontrolom HDZ-a BiH. Gledat će ljudi po zadatku, diviti se sebi i velikom vođi, kako je on samo dobar i pametan, u prvom planu i na rezanju vrpce i na malonogometnom turniru i kao jedini legitimni i legalni predstavnik, predvodnik, najveći Hrvat. Novinarska sloboda nema šanse. Jer čim je politički projekt u pitanju kod financiranja, i programski sadržaj će slijediti upravljačku strukturu. Dakle, objektivno izvještavanja ne treba očekivati kada se bude govorilo o Aluminiju, o tom gigantu koji tone u nepovrat zajedno sa svojih 900 zaposlenika, njihovih obitelji, i tko zna koliko kooperanata, i sa državom i entitetom kao suvlasnikom.

Televizija kao politički projekt da nastavi odvraćati pozornost od stvarnih, ekonomskih, demografskih i inih problema ove države, a za probleme su krivi svi političari sviju naroda, televizija s imenom Herceg – Bosna u nazivu da bi se oko toga gladni psi svađali preko komentara na portalima, a usput će optuživati samo jedne za poražavajuće stanje, već je svoj četvrti radni dan ispunila svrhu. To zna svatko tko je utorak i srijedu pratio komentare (nažalost, jesam) na vijest o njenom postojanju.

„Kuc-kuc. Dobar dan, ja sam Marko Čuljak, novinar TV Herceg – Bosne, može li jedno pitanje, gospodine legitimni hrvatski (bivši ili sadašnji, nebitno) generalni direktore Aluminija, radim reportažu o upravljanju Aluminijem i oko duga koji je nastao. Svekoliku javnost zanima hoće li u slučaj biti uvedeni i istražni organi koji bi se pozabavili i financijskim tokovima tvrtke, posebno u onom dijelu – rashodi, i hoće li itko pokušati istražiti je li cijena električne energije jedini razlog sadašnjeg stanja ili je iz Aluminija izvlačeno netransparentno?“ Za deset minuta Marko nije više zaposlenik tv Herceg – Bosne. Ali nebitno, jer takvo bi pitanje Marko postavio da je u nazivu televizije Herceg – Bosna ili Džibuti, a Marko Hrvat i katolik. Pa ti znadni o čemu se radi. Ma kakav Hrvat i katolik ako se usudiš pitati. Ne, ne, pravi Hrvat i katolik pjeva himan i kima glavom bez pitanja. Ako je tako, zna se koju (ne)će televiziju gledati ovaj gledatelj.

Marko Čuljak / Dnevno.ba